»Franjevci su u Hercegovini odavno uperili sve sile da se osnuje tiskara u svrhu širenja prosvjete u narodu, nu da su tu nakanu ometale siromaština fratara, kao i vlada. Nu rad pobjeđuje sve. Franjevci su uspjeli pod vodstvom fra Frane Milićevića u ovoj stvari. Ovaj naime, fra Frano, svojom odlučnošću i radom, iznad nade očekivanja uspio je kod dobročinitelja, da se napokon otvorila tiskara u Mostaru.« Tako piše fra Petar Bakula godine 1873., fra Franjin suvremenik i suradnik.
Nastojanjem hercegovačkih franjevaca, posebno biskupa fra Anđela Kraljevića, te fra Franje Milićevića, fra Pave Petrovića i fra Petra Bakule, da nađu najbolji način kako bi odgojili čitateljsko općinstvo u Hercegovini, koja je nakon dugostoljetne turske okupacije bila potpuno nepismena, i dali opismenjenom čovjeku knjigu u ruke i ponukali ga da i sam širi oko sebe prosvjetu i kulturu, došlo se do čvrste odluke da se kupi i podigne vlastita tiskara u Mostaru.
Doista, otvaranjem tiskare, a to se dogodilo godine 1872., zbio se presudan događaj za kulturni i prosvjetni preporod Mostara i Hercegovine uopće. To u isto vrijeme znači i početak izdavaštva u Hercegovini, pokretanje novinstva, udžbeničke literature. Kratko rečeno došlo je do utemeljenja kulturno-prosvjetnog rada.
U tom razdoblju u Mostaru i Hercegovini djeluje cijela plejada franjevaca, angažiranih ne samo u teološko-pastoralnom radu nego i u književnosti, pedagogiji, povijesti, filozofiji, glazbi, etnografiji i etnologiji, a neki su se, potaknuti ljubavlju i milosrđem prema svom narodu, prihvatili posebne samaritanske uloge kroz liječništvo i ljekarništvo… više
Kroz sedamdesetak godina tiskara je češće mijenjala imena: Franjevačka tiskara, Franjevačka pečatnica, Tiskara don Franje Milićevića, Brzotisak don Franje Milićevića, Tiskara Glasa Hercegovca… Dionička tiskara, pa do Tiskara F(ranjevačke) P(rovincije).
U tiskari su objelodanjivani razni bukvari, slovnice, kalendari, listovi i knjige. Tiskani su listovi: Bosiljak hercegovački, Novi hercegovački bosiljak, Glas Hercegovca, Osvit, Kršćanska obitelj, Radnička obrana, Hrvatska obrana, Narodna sloboda, Hrvatski težak, Ruža, Hercegovina franciscana, Stopama otaca, Palangar, Južna štampa, Soko — kolendar pravoslavne crkve, itd.
Zanimljivo je spomenuti da je u izdanjima ove tiskare, koja je ustvari i prvo izdavačko poduzeće na području Hercegovine, još godine 1875. tiskan Defoev Robinson Krusoe. Time, vrlo rano započinje na ovom tlu tiskanje lektire za djecu i omladinu. Fra Grga Martić objelodanio je u ovoj tiskari prijevod Rasinove Ifigenije, a pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević u Radničkoj obrani svoju revolucionarnu pjesmu Radniku.
U Franjevačkoj tiskari objelodanjene su Narodne pjesme bosanske i hercegovačke, što su ih skupili fra Franjo Ivan Jukić i fra Grga Martić, te Hrvatske narodne ženske pjesme — muslimanske od M.Dž. Kurta, Život i običaji muhamedanaca od Antuna Hangia, O vjeri starih Slovjena Nikole Gržetića, zatim cijeli niz kalendara, prijevodi Šilera, Uga Foscola i drugih.
Među radnicima tiskare sastavljena je i objelodanjena 1888. Prva radnička tarifa za tipografske radnike. Ona je imala jak utjecaj na ondašnje radništvo Bosne i Hercegovine.
»Tiskara je stvorila temelje izdavačke djelatnosti i opće kulture svih triju vjerskih i narodnih skupina u Hercegovini. Bez nje je teško shvatiti onako bogatu… aktivnost kojom je Mostar koncem prošlog i početkom ovog stoljeća postao jače kulturno središte od većine ovdašnjih gradova na Balkanu. Za potvrdu te tvrdnje nek posluži samo jedan podatak: od 1880. do 1920. u glavnom gradu Hercegovine izlazilo je povremeno dvadesetak glasila i tiskano oko 600 knjiga (knjižica).«
Naša tiskara nažalost nasilno je ugušena s dolaskom komunističke vlasti godine 1945.
Hercegovački su franjevci u SAD-ma, članovi Hrvatske franjevačke kustodije sv. obitelji, još tijekom Drugoga svjetskog rata počeli izdavati časopise: Hrvatski katolički glasnik(od 1942.), Hrvatski kalendar (od 1944.) te Danicu (od 1945.). Ti su časopisi bili nužni radi vjerskog informiranja i formiranja brojnih iseljenih Hrvata, koji su se najviše iz političkih i gospodarskih problema uselili na američki kontinent. Izdavanje tih časopisa predstavljalo je naravno veliki problem, jer su ih morali tiskati daleko od Chicaga, tj. od mjesta boravka velikog broja fratara koji su nosili taj projekat. Zbog toga su najozbiljnije počeli razmišljati o vlastitoj tiskari u Chicagu. Tako su krajem 1946. kupljeni potrebni strojevi, koji su smješteni u zgradu do samostana.
S pravom je zapisao fra Vjekoslav Bambir: “Hrvatski franjevci u Chicagu drže da su kroz više od 80 godina svojega mukotrpnog rada i života u tuđini učinili mnogo za svoj hrvatski narod u Americi i Kanadi ne samo kao njegovi misionari, dušobrižnici po hrvatskim župama, koje su sami s narodom osnivali, nego i kao njihovi branitelji i kulturni radnici, koji su ih obogatili svojim perom i umom te podržavali u narodu vjeru i nadu u teškim danima da će konačno doći dani slobode i njihovoj Domovini. To svjedoče njihove brojne župe, kulturni centri, hrvatske knjige, časopisi i novine i ova Hrvatska franjevačka tiskara, koja u tome radu sudjeluje već od godine 1947.”
Tiskovine koje su tiskane u Hrvatskoj franjevačkoj tiskari su brojne. Nabrojit ćemo neke: Hrvatski katolički glasnik, Hrvatski tjednik Danica, Hrvatski kalendar, molitvenici, obrednici, godišnji izvještaji hrvatskih i američkih župa i zajednica, brojne župne spomenice, Ave Maria Kalendar, Almanak Hrvatske katoličke zajednice, Franciscan Forum, Naša nada, Slovenska država, Križ, Kustodijski Vjesnik. Uz to tiskane su brojne knjige tada pozna tih i priznatih kulturnih i znanstvenih radnika.
ZIRAL je kratica za “Zajednica izdanja Ranjeni labud”. To je izdavačko poduzeće osnovano u Europi, ali je naknadno sjedište preneseno u SAD i Kanadu. Godine 1970. trojica su hrvatskih franjevaca pokrenuli ideju o osnivanju izdavačkog poduzeća koje bi oko sebe okupljalo hrvatske intelektualce u iseljeništvu. Pokretači su bili fra Lucijan Kordić iz Zuricha te fra Dionizije Lasić i fra Bazilije Pandžić iz Rima. Iako je ZIRAL zamišljen kao poduzeće “neovisno od redovničke uprave, kako upravno tako i novčano”, ipak je najuže bio povezan s franjevcima, osobito s trojicom spomenutih.
Godine 1995. fra Dionizije se vraća u Domovinu, pa sjedište ZIRAL-a seli u Mostar. Od tada djeluje pod upravom Franjevačke provincije u Mostaru, nastavljajući tamo plodnu djelatnost.
