Broćanka Ivana Rozić, licencirana nogometna trenerica prema UEFA standardima, već godinama gradi pobjednike na terenu, no njezina istinska strast leži u razvoju mladih ljudi. Od uspješne trkačice na kratke i duge staze do trenerice, koja završava kineziološki fakultet, Ivana je primjer predanosti, ljubavi prema sportu i vjeri u potencijal svakog djeteta. Njezin pristup treniranju temelji se na emocijama, zajedništvu i, prije svega, ljubavi koju dijeli sa svojim malim nogometašima. Za portal Brotnjo.info otkriva kako je nogomet oblikovao njezin život, što znači biti trener koji ulaže puno ljubavi u svaki trening i što joj je najveća motivacija u trenerskom pozivu.
Ivana, Vaša trenerska karijera u nogometu traje već dugi niz godina. Kako ste se zaljubili u nogomet i kako je ljubav prema sportu oblikovala Vaš život?
Kad sam prvi put stala uz djecu na teren i vidjela njihove iskrene osmijehe, radost i strast, nešto se u meni probudilo. Osjetila sam da tu pripadam. Da je to moj poziv, moj prostor ljubavi i smisla.
Kroz trenerski rad naučila sam koliko emocije i srca stoji iza svake lopte, svakog treninga i svakog dječjeg pogleda punog nade. Nogomet me naučio strpljenju, upornosti, ali i nježnosti – da je pobjeda mnogo više od rezultata, da se snaga mjeri vjerom i podrškom, a ne brojem golova. Danas mogu reći da me nogomet oblikovao kao osobu. Dao mi je priliku da rastem s djecom, da dijelim s njima svaki osmijeh, svaki zagrljaj i svaku suzu radosnicu. To je ljubav koju ne možeš opisati riječima – možeš je samo živjeti, srcem. Roditelji me uvijek pitaju kako možeš sa toliko djece, kako te slušaju? Nemam pravi odgovor za to osim ljubavi, jer mislim da trebaš najprije voljeti ono što radiš da bi došli plodovi.
Koji su najvažniji principi koje želite prenijeti na svoje mališane?
Djeca su srce moga svijeta. Svako od njih nosi svoju priču, svoje snove i svoje male borbe. Trudim se naučiti ih da budu hrabri, da vole sebe i da vjeruju u svoje mogućnosti, čak i onda kada im je teško. Najviše želim da osjete da su voljeni – ne samo kao igrači, nego kao ljudi. Da u meni mogu naći oslonac i štit.
Rekli ste da je svaki njihov uspjeh i pobjeda i Vaš osobni uspjeh. Možete li podijeliti neki trenutak s terena koji Vas je posebno dirnuo?
Jednom kad su mi nakon turnira potrčali u zagrljaj i rekli: „Trenerice, ovo je za tebe!” – srce mi je zadrhtalo. To nije bio trenutak pobjede, nego trenutak čiste ljubavi i povezanosti koja se ne može opisati riječima.
Kako balansirate profesionalni život s privatnim obavezama? Koliko Vam sport daje snagu u svakodnevnom životu?
Ponekad je teško uskladiti sve obaveze, ali kad dođem među njih i vidim njihove osmijehe, sav umor nestane. Oni su moj mir, moja snaga i moja inspiracija. U tih par sati zaboravim na sve probleme.
Koliko je zajedništvo važno u Vašem timu?
Zajedništvo u našem timu pravo je čudo. Kad jedno dijete padne, drugo mu bez razmišljanja pruži ruku. Nema ismijavanja,ruganja ili bilo čega drugog. Kad svi dišemo kao jedno, to se zove ljubav. Svi za jednog, jedan za sve!
Kako gradite međusobno povjerenje s djecom i njihovim roditeljima?
Povjerenje gradim srcem, a ne riječima. Slušam ih, grlim kad im treba, bodrim kad posumnjaju u sebe. Kad ih pogledam, znam da osjećaju koliko ih volim i koliko vjerujem u njih.
Kako se nosite sa izazovima kad nešto ne ide po planu?
Kad nešto ne ide po planu, ne ljutim se. Samo zastanem i podsjetim se da je svaka pogreška prilika za rast. Tada pronađem mir, jer znam da ljubav uvijek pronađe svoj put.
Mnogi treneri kažu da je ljubav prema djeci najvažniji faktor za uspjeh. Kako vidite ulogu ljubavi u Vašem pristupu treniranju?
Ljubav je temelj svega što radim. Bez nje nema ni istinskog učenja ni vođenja. Kad djeci priđem s ljubavlju, oni mi uzvrate stostruko – svojim pogledima, osmijesima i povjerenjem.
Koliko trenuci kao “Trenerice, ovo je za tebe” znače u Vašoj trenerskoj karijeri?
Onaj prvi zagrljaj djece, suze radosnice i male ruke oko moga vrata, to su trenuci koji liječe sve rane. Tada znam da radim nešto sveto i da svaka moja kap truda ima smisla. Volim da djeca osjete da u meni imaju prijatelja. Jučerašnju pobjedu točnije titulu proslavili smo gusjenicom. Trenerica povela drugi prate. Volim da se osjećaju sretno i ispunjeno. A u našem timu sreća i ljubav su jedno.
Koji su savjeti koje biste dali roditeljima malih sportaša?
Roditeljima uvijek govorim – volite svoju djecu bez usporedbi. Neka znaju da vrijede, i kad pogriješe i kad ne pobijede. Djetetovo srce raste samo kad zna da je voljeno, a ne kad mu se mjeri uspjeh.
Koje su Vaše najveće motivacije u trenerskom pozivu?
Moja motivacija su njihovi pogledi puni nade, njihovi mali koraci naprijed i iskrena sreća kad uspiju. To su moji trofeji, moji naslovi i moja svakodnevna nagrada. Da zavole sport i aktivnost jer je to put prema zdravom i sretnom djetetu.
Koji je Vaš krajnji cilj kao trenerice – osim osvajanja turnira i naslova?
Voljela bih da društvo više prepozna koliko ljubavi ima u sportu. Da se ne gleda samo rezultat, nego i osmijeh, trud i čisto srce svakog djeteta, jer u tim trenucima živi pravi smisao sporta. Moj krajnji cilj nikada nije bio stvarati samo pobjednike, nego ljude s dušom – da budu topli, da znaju pomoći drugima i da budu zahvalni. Da shvate da ljubav i poštovanje vrijede više od bilo koje medalje.
Što biste poručili mladim djevojkama koje žele započeti nogometnu karijeru?
Djevojkama poručujem – vjerujte u sebe! Nogomet nije muški ni ženski, nego ljudski. Tko ima srce, ima sve. I da slijede svoje snove. Jer samo je nebo granica!
I na kraju, što Vas kao trenericu najviše ispunjava?
Najviše me ispunjava kad vidim djecu zagrljenu, sretnu, ponosnu. Kad znam da sam im bar mrvicu pomogla da vjeruju u sebe i da slijede svoje snove. To je moja najveća pobjeda – ljubav koju dijelimo.
Zahvaljujemo Ivani Rozić na podijeljenim iskustvima i inspiraciji koju pruža ne samo mladim nogometašima, već i svima koji vjeruju u snagu ljubavi i strasti prema onome što rade. Njezin rad kao trenerice, koji se temelji na stvaranju boljih ljudi, a ne samo boljih sportaša, pravi je primjer posvećenosti i predanosti. Ivana je dokaz da sport može biti puno više od rezultata – on je alat za razvoj karaktera, zajedništva i životnih vrijednosti.
