Marijo Tot, jedan od najiskusnijih i najpoznatijih hrvatskih nogometnih stručnjaka s bogatom međunarodnom karijerom, progovara o svojim počecima u Brotnju, usponu kroz hrvatski i europski nogomet te iskustvima u Kini, Maleziji, Iranu i Saudijskoj Arabiji. Upravo u Čitluku, u HNK Brotnjo, Tot je napravio prve profesionalne trenerske korake i upisao se u povijest kao najmlađi trener koji je vodio premijerligaša u Bosni i Hercegovini.
U razgovoru za portal brotnjo.ba govori o vremenu slavnog Brotnja, tadašnjem identitetu kluba i atmosferi koja ga je oblikovala kao mladog trenera, ali i o izazovima vodećih svjetskih liga, radu s igračima planetarne reputacije i suradnji s velikanima hrvatskog nogometa. Otkriva i što ga je dovelo u Mostar, kakve ciljeve ima sa stručnim stožerom HŠK Zrinjski te zašto i danas, unatoč bogatoj karijeri, posebno ističe Brotnjo kao prekretnicu koja mu je otvorila profesionalni put.
Gospodine Tot, kao 31-godišnjak ste u Čitluku, u HNK Brotnjo, napravili svoje prve trenerske korake i tada bili najmlađi trener u povijesti koji je vodio premijerligaša u BiH. Kako pamtite to razdoblje i što Vam je ono značilo za daljnji put?
Nakon odluke o relativno ranom završetku igračke karijere te važnog razdoblja studiranja i novih spoznaja kojima me je oplemenio Kineziološki fakultet u Zagrebu, sasvim nenadano stigao je poziv HNK Brotnjo iz Čitluka, sada već davne 1999. godine. Slučajno ili ne, baš u to vrijeme klub je nekoliko sezona zaredom ostvarivao sjajne rezultate, igrao europske kupove i u konačnici postao prvi prvak BiH. Bio sam neizostavan dio kluba u njegovu povijesnom razdoblju najveće slave. To razdoblje značilo je moj prvi posao u kojem sam vodio profesionalnu momčad, radio s izvanrednim igračima i donosio stručne odluke. Brotnjo mi je dalo priliku da razvijem svoj avangardni pristup nogometu i potvrdilo da je to put kojim želim ići, bez obzira na izazove koji taj posao nosi – a njih je nakon toga do danas bilo napretek.
Jedini ste hrvatski trener koji je vodio dva kineska superligaša, i to u vrijeme kada je liga po ulaganjima i medijskoj zastupljenosti imala status sličan današnjoj Saudijskoj. Period od 2013. do 2019. prozvan je zlatnim dobom kineskog nogometa. Što Vas je tamo dočekalo i koliko je iskustvo bilo izazovno?
U Kini me dočekalo potpuno drukčije nogometno okruženje od onoga na koje sam bio naviknut u Europi – od kulture rada do samog shvaćanja igre. Infrastruktura je bila impresivna, ulaganja golema, a očekivanja iznimno visoka. Dovoljno je podsjetiti na neka od najvećih trenerskih imena (Scolari, Eriksson, Lippi i drugi) koja su tada radila tamo. Najveći izazov bio je spojiti europski profesionalizam s kineskim mentalitetom i načinom razmišljanja te pronaći način kako se suprotstaviti takvim trenerskim velikanima i igračima najveće svjetske klase (Hulk, Oscar, Paulinho, Carlos Tevez…). To iskustvo oblikovalo me je i kao trenera i kao čovjeka – naučilo me strpljenju, fleksibilnosti i važnosti međuljudskih odnosa u međunarodnom okruženju. Naučio sam prilagođavati pristupe, voditi ljude različitih profila i djelovati u vrlo zahtjevnim uvjetima pod velikim pritiskom rezultata.
Nešto prije odlaska u Aziju, s HNK Rijekom ste u tandemu s Rubčićem osvojili treće mjesto u HNL-u. Svjedoci tog vremena govore o sjajnim izvedbama momčadi pod stijenama Kantride, čime ste klubu donijeli nastupe u europskim kvalifikacijama.
To razdoblje u Rijeci pamtim kao jedno od najljepših i najintenzivnijih u karijeri. Momčad je imala karakter, jasnu strukturu i ogromnu vjeru u ono što radimo. Atmosfera na Kantridi bila je jedinstvena – stadion pod stijenama i publika koja diše s ekipom davali su posebnu energiju. U tandemu s Robertom Rubčićem stvorio sam prepoznatljiv, napadački nogomet koji je bio učinkovit i atraktivan. Lansirali smo igrače poput braće Sharbini, koji su tada donijeli novu dimenziju igri. Treće mjesto i europske kvalifikacije pokazali su da se s jasnom idejom i sustavnim radom može napraviti puno i bez velikih ulaganja. Nažalost, taj se period rijetko spominje, iako je bio temelj kasnijeg razvoja Rijeke. Danas klub ima veći budžet, bolje uvjete i infrastrukturu, ali mnoge taktičke postavke i filozofija koje smo tada ugradili bile su ispred vremena. Slično sam doživio i u Istri, gdje smo ostvarili tada povijesno peto mjesto i igrali možda najatraktivniji nogomet u ligi – ponovno s ograničenim sredstvima i kadrom, ali s jasnom vizijom. Uvjeren sam da trener i njegova ideja čine razliku, jer novac sam po sebi ne stvara rezultat. Upravo zato mi je i danas neobično da se u hrvatskom nogometu rad domaćih trenera često zaboravlja, dok se stranim trenerima ponekad daje mitski status, nerijetko bez pokrića. Istina je jednostavna – trener, njegova vizija i znanje prave razliku, ne ime u putovnici.
Kao trener Dinama 2011. osvojili ste dvostruku krunu – Kup i prvenstvo. Koji su Vam detalji iz te sezone ostali u posebnom sjećanju?
Biti trener Dinama prije svega je velika privilegija i čast. Ta sezona ostala mi je u iznimno lijepom sjećanju jer je momčad imala iznimnu kvalitetu, snažan karakter i pobjednički mentalitet. Bila je to generacija koja je imala sve – iskustvo, mladost, ambiciju i glad za uspjehom. U svlačionici su sjedili igrači koji su kasnije obilježili hrvatski nogomet: Bišćan, Vrsaljko, Kovačić, Badelj, Kramarić, Sammir… Mnogi su kasnije osvajali medalje na svjetskim prvenstvima i igrali Ligu prvaka. Preuzeo sam ekipu pred kraj sezone, u trenutku kada je bila umorna od niza teških, minimalnih pobjeda i utakmica na “rezultat”. Unio sam novu energiju, promijenio ritam i atmosferu, a momčad je reagirala odlično. U završnici smo eksplodirali, a u finalu Kupa deklasirali Varaždin pravom golijadom, uz potvrdu naslova prvaka.
Vodili ste još dva hrvatska prvoligaša – Lokomotivu i Istru, te malezijskog velikana Kedah. Što biste izdvojili iz tih razdoblja?
U Lokomotivi sam vodio momčad sastavljenu od iznimno talentiranih igrača koji su kasnije postali okosnica reprezentacije – Brozović, Pivarić, Maleš, Bule, Antolić i drugi. Klub je tada funkcionirao vrlo stabilno, s jasnim sustavom i ambicijom razvoja domaćih igrača uz konkurentnost u vrhu lige. Potom me put odveo u Maleziju, u velikana Kedah – klub bogate povijesti, ispunjenih stadiona i navijača koji žive za nogomet. Atmosfera je bila fascinantna, a u momčadi je bilo mnogo nacionalnih zvijezda.
Kao član stručnog stožera reprezentacije Irana osigurali ste plasman na SP u Katru 2022. Koliko je taj uspjeh značio Vašoj karijeri?
Kolega Skočić i ja, kao njegova desna ruka, smatramo plasman na Svjetsko prvenstvo jednim od najvažnijih trenutaka naših karijera. Situacija po dolasku bila je gotovo bezizlazna, ali vjerovali smo da možemo uspjeti – i uspjeli smo. Raditi s reprezentacijom koja nosi ogroman nacionalni naboj poseban je izazov. Igrači iz Intera, Zenita, Rome, Feyenoorda, Boaviste, AEK-a i drugih respektabilnih klubova tražili su veliku trenersku inteligenciju i vještinu vođenja. Svaka utakmica imala je težinu, a osjećaj nakon osiguranog plasmana bio je nevjerojatan – bili smo heroji nacije. Zašto nismo dočekali Katar, nije pitanje za nas…
Već 25 godina stalni ste predavač na Nogometnoj akademiji HNS-a. Što nastojite prenijeti mladim trenerima?
Nastojim ih naučiti da nogomet nije samo taktika i rezultat, nego prije svega razumijevanje ljudi. Učim ih da razvijaju vlastiti stil, ali i da budu prilagodljivi – današnji trener mora biti pedagog, psiholog i lider istovremeno. Naglašavam važnost poštovanja igrača, timskog rada i kontinuiranog učenja. Znanje se brzo mijenja, a samo oni koji ostanu otvoreni novim idejama, uz čuvanje temeljnih vrijednosti, mogu dugoročno uspjeti.
Edukacijom ste pomogli brojnim današnjim poznatim hrvatskim trenerima poput Nike Kovača, Igora Tudora i Nenada Bjelice. Kako gledate na njihov razvoj?
Izuzetno sam ponosan na njih jer su svojim radom i rezultatima dokazali da hrvatska trenerska škola ima visoku kvalitetu. Niko, Igor i Nenad – ali i Sergej Jakirović, Dragan Talajić i brojni drugi – razvili su prepoznatljive stilove, a svima su zajednički predanost, analiza i posvećenost detaljima. Kao edukatoru, zadovoljstvo mi je vidjeti da su izrasli u trenere koji se uspješno nose s međunarodnim izazovima. Njihov razvoj potvrđuje da znanje, sustavan rad i strast uvijek pronađu put prema vrhu.
Zanimljivo je da ste bili prvi asistent dvojici velikana hrvatskog nogometa, Slavenu Biliću u Al Ittihadu, sjajnom klubu iz Saudijske Arabije, 2018 godine, a danas ste prvi asistent Igora Štimca u HŠK Zrinjskom. Kako vidite ulogu u mostarskom klubu i kakve ciljeve zajedno nastojite ostvariti?
U HŠK Zrinjskom vidim klub s jasnom vizijom, ambicijom i snažnim identitetom. Naša uloga u stožeru Igora Štimca je dodatno osnažiti momčad, podići intenzitet igre i kontinuitet rezultata koji priliči klubu takve tradicije. Zrinjski ima sve preduvjete da bude vodeća snaga u regiji. Cilj nam je graditi ekipu koja igra moderan, dinamičan nogomet i istovremeno razvija domaće igrače. Fokus je na radu, disciplini i stvaranju okruženja u kojem se svaki pojedinac može maksimalno razviti. Ciljevi ove sezone su visoki – prvenstvo, Kup i Konferencijska liga. Klub ima ogroman identitet i energiju koja se osjeća svugdje. Posebno će mi ostati u sjećanju posljednji meč u Njemačkoj – više od pet tisuća naših navijača i trenutak kad se hercegovačka himna zaorila kroz Mainzovu arenu. To su emocije koje preplave čovjeka. Rad s Igorom Štimcem i ljudima u Zrinjskom posebna je priča, kojoj jedan intervju naprosto nije dovoljan.
www.brotnjo.ba
