I ove godine hrvatska javnost je bila uskraćena podsjećanja na jedan važan događaj iz moderne hrvatske povijesti.
Taj nadnevak je 5. prosinca kad je nakon raspada Austrougarske monarhije pučanstvo grada Zagreba predvođeno pripadnicima 25. i 53. domobranske pukovnije prosvjedovalo protiv odluke Narodnog vijeća da njihovo izaslanstvo kao “guske u maglu” ode u Beograd pokloniti se srbijanskom kralju Karađorđviću radi stvaranja zajedničke države Srba Hrvata i Slovenaca kasnije Jugoslavije.
Prema tadašnjem svjedočenju domobrana koji su iz vojanre u Ilici došli do današnjeg Trga bana Jelačića njihova je “namjera bila proglasiti hrvatsku republiku” U istom svjedočenju navodi se da se “putem izražavalo veliko narodno nezadovoljstvo protiv Srba povicima “Dolje srpska dinastija! Dolje kralj Petar! Dolje srpski militarizam!”Isto tako se klicalo slobodnoj Hrvatskoj, Stjepanu Radiću i hrvatskoj republici.
Tadašnji šef policije Grga Budislav Angjelinović koji je dan prije zabranio glasilo Hrvatske stranke prava svojim vojnicima među kojima su bili i naoružani članovi “Srpskoga sokola” naredio je pucnjavu sa okolnih zgrada, između ostalih i sa današnje zgrade Jurišićeva 1. U tom pokolju ubijeno je 13 prosvjednika među kojim 9 vojnika a ranjeno 17 ljudi, od toga 10 vojnika.
Ubijeni su: Slavko Šćukanec, Sentmartoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrše, Mato Gašparović, Mijo Staničer, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Veršec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelac, Andro Martinko i Antun Tašner-Juričić.
Krajem prosinca 1918. godine pred Vojnim sudom u Zagrebu zbog pobune iz te dvije domobranske pukovnije osuđeno je na zatvorske kazne u trajanju od jedne do 10 godina 23 sudionika te prve pobune hrvatskoga naroda protiv srpske monarhističke okupacije.
Na određen način Prosinačke žrtve za ostvarenje sna hrvatskoga naroda za vlastitom državom imaju veće značenje nego ban Josip Jelačić koji je ipak bio u službi Habzburške monarhije u kojoj su Hrvati poput drugih naroda u toj monarhiji bili podanici, a da se ne spominje kako je carski Beč obračunao s hrvatskim velmožama Petrom Zrinskim i Krstom Frankopanom.
Unatoč žrtvi koju su u prosincu 1918. godine nakon raspada Austrougarske monarhije dali hrvatski domoljubi, zalažući se za hrvatsku republiku a protiv stvaranja nove kraljevine na čelu sa srpskim kraljem što se ostvarilo Domovinskim ratom krajem prošlog stoljeća ta njihova žrtva je sustavno zapoistavljena u demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj.
Dok se spomenik banu Jelačiću kočoperi na sredini glavnog zagrebačkog trga spomen na Prosinačke žrtve ne može se reći skromno nego bolje reći ponižavajuće je obilježen malom pločom na uglu Trga Bana Jelačić i Jurišićeve ulice. Na toj zgradi stoji ploča koju je postavila udruga “Hrvatski domobran” sa natpisom “Vojnici slavne 25. i 53. domobranske pukovnije određujući se javno za samostalnu Republiku Hrvatsku ubijeni su strojnicama s ove zgrade. Vječna im slava i hvala”.
Uočljivo je da na ploči ne piše tko i u ime koga je izvršen taj pokolj, a da se ne ukaže kako su prve hrvatske žrtve koji su se u novijoj hrvatskoj povijesti zalagale za hrvatsku republiku praktički ignorirane, dok s druge strane u Zagrebu i po cijeloj Hrvatskoj još uvijek stoje spomenici s imenima komunističkih prvaka koji su u njihovom režimu prije svega ubojstvima progonili svaku pomisao na pravo hrvatskoga naroda za vlastitu državu.
To sustavno ignoriranje Prosinačkih žrtava ide toliko daleko da se skriva od javnosti gola činjenica da je njima za vrijeme Kraljevine Jugoslavije podignut spomenik tik do spomenika banu Jekačiću.
