Vrijeme došašća i Božića razotkriva i ljepotu i rane našega društva. I ovoga je puta slavlje pomućeno ratovima i krizama, izazovima suvremenog društva. BiH je umorna od trideset godina daytonskih lutanja, no rađaju se i tihi znaci nade kroz vjeru, solidarnost i međuljudsku blizinu.
Provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić dotiče se brojnih pitanja. Čak i jako osjetljivih pitanja javnog govora, društvenih podjela i odgovornosti vjerskih i političkih autoriteta. Ovaj intervju ne nudi lake odgovore, ali donosi miran, jasan i ohrabrujući pogled vjere – pogled koji poziva na dijalog, ustrajnost i nadu da ni najteža stvarnost nema posljednju riječ, piše Večernji list BiH.
Božić dolazi u svijet koji je pogođen ratovima u Ukrajini, na Bliskom istoku, upravo tamo gdje je rođen…, kao i drugim globalnim krizama. U BiH je, čini se, stanje zamrznutoga konflikta. Kako u takvome okružju biti radostan, otvoren za susret s Knezom mira?
– Božić nas i ne susreće u idealnim okolnostima, nego upravo u onima koje su obilježene strahom, nesigurnošću i ranjivošću. Isus se nije rodio u svijetu mira i stabilnosti, nego u vremenu nasilja, okupacije i političkih napetosti. Upravo zato poruka Božića nije bijeg od stvarnosti, nego Božji ulazak u nju. Bog ne dolazi kao moćnik koji sve rješava silom, nego kao dijete koje razoružava ljubavlju.
U svijetu opterećenom ratovima, u našoj Bosni i Hercegovini obilježenoj neriješenim traumama, zamrznutim konfliktima i dubokim nepovjerenjem, kršćanska radost nije naivni optimizam ni zatvaranje očiju pred patnjom. Ona je odluka vjere: povjerenje da Bog i danas ostaje prisutan u povijesti i u životima malih ljudi. Radost se rađa onda kada dopustimo da nas Bog dotakne ondje gdje smo najranjiviji.
Otvorenost za susret s Knezom mira počinje u srcu – u spremnosti da se odreknemo mržnje, osvetoljubivosti i stalnog vraćanja u prošle rane. Mir koji Krist donosi nije politički projekt, nego put obraćenja: u obitelji, u susjedstvu, u međuljudskim odnosima. U tom smislu Božić nas poziva da postanemo graditelji malih, ali stvarnih prostora mira, ondje gdje živimo i djelujemo.
Za nas franjevce, ali i za sve ljude dobre volje, to znači ostati blizu čovjeka, osobito ranjenog i obeshrabrenog, te svjedočiti da ni rat, ni krize, ni zamrznuti konflikti nemaju posljednju riječ. Posljednju riječ ima Bog koji se u Betlehemu objavio kao Emanuel – Bog s nama. Upravo iz te blizine i iz tog susreta može se roditi tiha, ali postojana božićna radost.
S druge pak strane, ništa manje dramatično nije ni da jačaju inicijative za pobačaje, samoubojstva i druge prakse protiv života. U kakvom to svijetu živimo i gubimo li doticaj sa životom?
– Živimo u svijetu dubokih proturječja. S jedne strane tehnološki i znanstveno nikada nismo imali veće mogućnosti za očuvanje i unaprjeđenje života, a s druge strane svjedoci smo rastuće kulture koja život doživljava kao teret, kao nešto uvjetovano korisnošću, zdravljem ili željenom kvalitetom. Kada se počne govoriti o pravu na pobačaj ili eutanaziji kao rješenju, to je znak da društvo više ne zna kako se nositi s patnjom, nemoći i strahom.
Ne bih rekao da gubimo doticaj sa životom samo zato što ljudi postaju zli, nego zato što su mnogi postali duboko ranjeni, usamljeni i prepušteni samima sebi. Kada nestane osjećaj da si prihvaćen i voljen bezuvjetno, tada i život počinje izgledati kao nešto o čemu se može odlučivati po načelu “korisno – nekorisno”. To je opasna logika koja na kraju uvijek najteže pogađa najslabije: nerođene, stare, bolesne i one koji psihički pate.
Kršćanska vjera, osobito u svjetlu Božića, nudi drukčiji pogled. Dijete u jaslama poručuje da je svaki život svet i vrijedan samim time što postoji. Bog se nije utjelovio kao snažan i samostalan odrasli čovjek, nego kao bespomoćno dijete koje ovisi o drugima. Time je jasno stao na stranu života koji je krhak, nezaštićen i potreban brige.
Zato odgovor Crkve i vjernika ne može biti samo osuda ili moraliziranje, nego, prije svega, blizina, pratnja i stvaranje kulture života. To znači biti uz majke koje se boje budućnosti, uz mlade koji gube smisao, uz stare i bolesne koji se osjećaju suvišnima. Tamo gdje se ponovno rodi osjećaj da nisi sam i da tvoj život ima smisla, ponovno se rađa i poštovanje prema životu. A to je, u konačnici, jedan od najvažnijih izazova našega vremena.
No, svjedočili smo misama zornicama, ispovijedima, brojnim dobrim djelima ove godine koja su obilježila život mnogih vjernika. Kako na to gledate?
– Na to gledam s dubokom zahvalnošću i nadom. U vremenu u kojem se često stvara dojam da vjera slabi i da je Crkva izgubila dodir s ljudima, ovakva iskustva pokazuju da duhovna žeđ nije nestala. Zornice, ispovijedi i brojna dobra djela nisu puki običaji, nego znakovi da mnogi ljudi i danas traže Boga i smisao, traže tišinu, pomirenje i novu snagu za život.
Zornice su posebno snažan znak. Ustati rano, u hladnim i tamnim jutrima, znači svjesno dati prednost Bogu. To su trenuci u kojima se u zajedništvu ponovno uči slušati, moliti i čekati svjetlo. Ispovijedi pak svjedoče da čovjek, unatoč svim promjenama vremena, i dalje nosi potrebu za oprostom, za novim početkom i za oslobađanjem od tereta koji ga pritišću.
Još snažnije od toga su brojna, često nevidljiva dobra djela: pomoć siromašnima, posjeti bolesnima, briga za starije, diskretna solidarnost među ljudima. Ta “tiha dobrota” rijetko dolazi u medije, ali ona nosi Crkvu i društvo. Ona pokazuje da vjera nije zatvorena u crkvene zidove, nego se pretače u konkretan život.
Sve to vidim kao znak da Božji Duh i dalje djeluje u srcima ljudi. Možda ne bučno i spektakularno, ali postojano i duboko. Upravo u toj vjernosti malim koracima, u sakramentima i u djelima ljubavi rađa se nada da Božić nije samo blagdan jednog dana, nego snaga koja može preobraziti svakodnevicu i učiniti je humanijom i bratskijom.
Okupljanje brojne dijaspore i povratak izbjeglih za Božić pokazuje snagu zajedništva. Kako bi Crkva mogla pomoći da se dogodi i stvarni povratak tih ljudi?
– Božić doista na poseban način okuplja ljude, vraća ih korijenima, obitelji i zavičaju. Ti dolasci naše dijaspore i povratak izbjeglih, barem i privremeni, pokazuju da veza s domom nije prekinuta. U tim susretima vidi se koliko je snažna potreba za pripadanjem, za grobom predaka, za crkvom u kojoj si kršten i za ljudima s kojima dijeliš pamćenje i identitet.
Crkva, međutim, mora biti realna i iskrena: ona ne može sama riješiti pitanja zapošljavanja, sigurnosti, pravne jednakosti i političke stabilnosti. To su odgovornosti države i društva. Ali Crkva može i mora učiniti ono što joj je vlastito – biti jamac blizine, nade i ustrajnosti. Prije svega, važno je da povratnici znaju da nisu sami i da ih netko čeka, sluša i razumije njihove strahove i dvojbe.
Kroz svoje župe, samostane i karitativne ustanove Crkva može pomagati u konkretnim stvarima: u povezivanju ljudi, u pružanju savjeta, u podršci obiteljima, osobito mladima koji razmišljaju o povratku. Jednako je važno njegovanje kulture sjećanja i istine, ali bez produbljivanja rana, kako bi se moglo graditi povjerenje i suživot.
U franjevačkom iskustvu Bosne Srebrene ostanak i povratak uvijek su bili povezani s vjernošću malim zajednicama. Nismo ostajali zbog brojnosti, nego zbog uvjerenja da svaki čovjek i svaka obitelj imaju vrijednost. Ako ljudi osjete da ih se ne doživljava samo kao statistiku, nego kao osobe s imenom i poviješću, tada povratak postaje realna mogućnost.
Na kraju, stvarni povratak nije samo povratak kućama, nego povratak dostojanstvu i sigurnosti. Crkva tu može biti most između prošlosti i budućnosti, između onih koji su otišli i onih koji su ostali te između nade i konkretne stvarnosti u kojoj ljudi trebaju vidjeti da je život ovdje moguć i vrijedan truda.
Kuća hrvatske, katoličke obitelji Ljubas u Zenici nestala je u požaru 10. prosinca, no susjed musliman Bošnjak Jasmin Horić obećao je obnoviti kuću do Božića. Kako vi gledate na ovu snažnu gestu solidarnosti i što ona znači za zajednicu?
– Ta me je vijest duboko dirnula i smatram je jednim od najljepših božićnih svjedočanstava koja smo ove godine mogli čuti. U vremenu kada se često naglašavaju podjele, strahovi i nepovjerenje, gesta gospodina Jasmina Horića pokazuje da ljudskost, dobrota i suosjećanje još uvijek imaju snagu koja nadilazi svaku nacionalnu i vjersku oznaku. To je čin koji govori više od mnogih riječi i deklaracija.
Ovdje nije riječ samo o obnovi jedne kuće, nego o obnovi povjerenja i nade. Kada čovjek u nevolji ne pita tko si i kako se zoveš, nego vidiš njegovu patnju i odlučiš pomoći, tada se događa ono najdublje ljudsko i evanđeosko. To je konkretna primjena onoga što sve vjere u Bosni i Hercegovini nose u svom srcu: da je čovjek svetinja i da je bližnji onaj koji je u potrebi.
Za zajednicu u Zenici, ali i šire, ova gesta ima snažnu poruku. Ona pokazuje da suživot nije samo riječ iz političkih govora nego stvarnost koja se gradi malim, ali hrabrim djelima. Takvi postupci liječe rane prošlosti i otvaraju prostor za budućnost u kojoj se ljudi neće promatrati kroz prizmu kolektivnih trauma, nego kroz konkretna djela dobrote.
U božićnom svjetlu ova priča nas podsjeća da se Bog ne rađa samo u jaslicama nego i u ljudskim srcima koja su spremna otvoriti se drugome. Ako iz ovakvih primjera učimo i ako ih njegujemo, tada postoji nada da naše društvo može ozdravljati – ne preko noći, ali ustrajno, istinom, solidarnošću i međusobnim poštovanjem.
Svejedno, nisu svi kao Jasmin. Nedavno je jedan bošnjački političar nazvao hrvatske dužnosnike “ustaškom kopiladi” zbog spomena hrvatske nejednakopravnosti, a bivši visoki vjerski dužnosnik prijetio ratom. Kako vi gledate na ovakve istupe?
– Takvi su istupi duboko žalosni i opasni, ne samo zbog riječi koje se izgovaraju nego zbog duha koji iza njih stoji. Govor mržnje, vrijeđanje na nacionalnoj osnovi i prizivanje rata nikada nisu samo “ispadi” nego znak da nismo dovoljno naučili iz vlastite povijesti. A na ovim prostorima povijest nas je skupo učila koliko riječi mogu raniti i koliko brzo mogu postati uvod u nasilje.
Kada se legitimna pitanja, poput ravnopravnosti naroda ili društvene pravde, dočekuju uvredama i etiketiranjem, tada se ne vodi dijalog, nego se produbljuju rovovi. Time se ne brane ni država, ni narod, ni vjera – naprotiv, time se svi osiromašuju. Posebno zabrinjava kada takve poruke dolaze od političkih ili bivših vjerskih autoriteta jer oni imaju odgovornost za javnu riječ i svjesni su njezine težine.
Crkva, a osobito mi franjevci u Bosni Srebrenoj, iz iskustva znamo da se mir i suživot ne grade negiranjem tuđe boli ili prava, nego priznanjem i poštovanjem. Govoriti o nejednakopravnosti nekog naroda ne znači prijetiti drugima, nego tražiti pravedniji okvir za sve. U tom smislu vrijeđanje i prijetnje ratom nisu znak snage, nego nemoći i straha od otvorenog, iskrenog razgovora.
Zato smatram da je danas važnije nego ikada smirivati tenzije, vraćati se kulturi dijaloga i odgovorne riječi. Bosna i Hercegovina nema budućnost u podizanju glasa i prizivanju prošlih sukoba, nego u hrabrosti da se čuje drugoga, čak i kada se ne slažemo. Božić nas upravo tome uči: da mir počinje ondje gdje čovjek odbije govor mržnje i izabere put poštovanja, istine i odgovornosti.
U Republici Srpskoj Hrvati su doslovno na margini. Ima li nakon 30 godina nade za ikakvu hrvatsku, katoličku prisutnost u tome dijelu zemlje?
– Stanje u Republici Srpskoj doista je teško i to treba otvoreno i pošteno reći. Hrvati katolici ondje su malobrojni, često obespravljeni i zaboravljeni, kako u političkom tako i u društvenom smislu. Nakon trideset godina mnogi su izgubili nadu, a objektivni razlozi za povratak i ostanak su slabi. To je rana koja još uvijek boli i koja se ne može prekriti lijepim riječima.
Ipak, pitanje nade ne mjeri se samo brojkama i političkom moći. Kršćanska nada, a osobito franjevačka, nikada nije bila vezana uz većinu ili povoljne okolnosti. Naša povijest u Bosni i Hercegovini, pa tako i na prostoru današnje Republike Srpske, svjedoči da smo često opstajali u krajnje nepovoljnim vremenima – ne zato što je bilo lako, nego zato što smo vjerovali da svaki čovjek i svaka zajednica imaju smisao i vrijednost.
Nada za hrvatsku i katoličku prisutnost ondje danas postoji, prije svega, u malim, ali stvarnim znakovima: u preostalim obiteljima koje ustrajno ostaju, u starijim ljudima koji čuvaju vjeru i identitet, u franjevcima i svećenicima koji ih ne napuštaju te u crkvama koje, i kada su prazne, ostaju znak prisutnosti i molitve. To nije nada brzih rješenja, nego nada vjernosti.
Crkva ne smije pristati na logiku potpunog odustajanja. Dokle god postoji i jedna zajednica, i jedan vjernik koji želi živjeti svoju vjeru, Crkva ima zadaću biti uz njega. Istodobno, nužno je jasno govoriti o nepravdi, tražiti institucionalnu zaštitu i poticati odgovorne da stvore barem minimalne uvjete dostojanstvenog života.
Možda se danas čini da je ta prisutnost krhka i gotovo nevidljiva, ali kršćanska povijest nas uči da Bog često djeluje upravo kroz ono malo i slabo. Ako ništa drugo, naša je ustrajnost u Republici Srpskoj svjedočanstvo da ljudi nisu samo broj, nego osobe, i da nijedan prostor ne smije biti proglašen izgubljenim. U tom smislu, nada postoji – tiha, skromna i zahtjevna, ali stvarna.
Prošlo je 30 godina od Daytona, a mnogi u BiH osjećaju da su umorni od traganja za domovinom i mirom. Kako vi vidite ovo dugotrajno traženje stabilnosti i što Crkva može učiniti kako bi pomogla narodu u tom procesu?
– Trideset godina nakon Daytona jasno se osjeća duboki umor – umor od čekanja, od obećanja koja se ponavljaju, od osjećaja da se stalno traži domovina, a rijetko se do nje stvarno dolazi. Taj umor nije samo politički nego i ljudski i duhovni. Mnogi ljudi u Bosni i Hercegovini više ne očekuju velike promjene; naučili su živjeti u svojevrsnoj privremenosti koja traje predugo i koja polako troši nadu.
Dayton je zaustavio rat i to je njegova povijesna vrijednost, ali nije donio trajni mir u punom smislu te riječi. Mir nije samo odsutnost oružja nego osjećaj pravednosti, sigurnosti i perspektive. Dok god ljudi imaju dojam da nisu jednaki, da im se prava dovode u pitanje i da budućnost njihove djece nije ovdje, dotle će i potraga za domovinom ostati otvorena rana.
Crkva u tom procesu ne može i ne smije preuzeti ulogu politike, ali može ponuditi ono što joj je vlastito: prostor smisla, istine i nade. Prije svega, Crkva treba ostati uz ljude u njihovoj svakodnevici, slušati njihov umor i ne nuditi jeftine utjehe. Važno je priznati stvarnost, imenovati nepravdu i nepravdu nazvati pravim imenom, ali bez huškanja i bez govora mržnje.
Istodobno, Crkva može biti savjest društva, podsjećajući da stabilnost ne dolazi bez dijaloga, poštovanja i spremnosti na kompromis koji ne ponižava drugoga. Kroz odgoj, pastoral mladih, obitelji i javnu riječ Crkva može pomagati ljudima da ne izgube osjećaj dostojanstva i odgovornosti za zajedničko dobro.
Na dubljoj razini Crkva čuva i nadu koja nadilazi političke cikluse. Ta nada ne znači pasivnost, nego ustrajnost: ostati, graditi, svjedočiti i onda kada je teško. Ako narod vidi da Crkva ne odustaje od njega, da dijeli njegovu sudbinu i da vjeruje u mogućnost pravednijeg društva, tada i ovo dugotrajno traženje stabilnosti može dobiti smisao puta, a ne samo beskonačnog lutanja.
Kako vi, kao provincijal, vidite budućnost Hrvata u BiH, posebice zbog sveopćeg osjećaja neravnopravnosti i pokušaja nijekanja identiteta?
– Budućnost Hrvata u Bosni i Hercegovini ne može se promatrati odvojeno od pitanja dostojanstva, ravnopravnosti i prava na vlastiti identitet. Osjećaj neravnopravnosti koji je danas snažno prisutan nije plod nečije mašte, nego iskustvo mnogih ljudi koji se u političkom, kulturnom i društvenom smislu osjećaju potisnuto i prešućeno. Kada se narodu dovodi u pitanje pravo da bude ono što jest, tada se ne ugrožava samo njegova sadašnjost – nego i njegova budućnost. Unatoč tome, ne vjerujem u narativ potpunog nestanka. Povijest Hrvata u BiH, a osobito iskustvo franjevaca Bosne Srebrene, pokazuje da smo znali opstajati i u težim okolnostima od ovih današnjih. No, opstanak ne smije značiti puko preživljavanje. Potrebna je jasna politička i društvena borba za ravnopravnost, ali jednako tako i unutarnje jačanje zajednice: kroz obitelj, obrazovanje, kulturu i vjeru. Crkva u tome ima važnu ulogu: čuvati identitet, ali bez zatvaranja i bez stvaranja mentaliteta žrtve. Identitet se ne brani vikom, nego ustrajnošću, radom i svjedočanstvom. Ako Hrvati u BiH osjete da ovdje mogu živjeti dostojanstveno, slobodno i bez straha da će im se identitet osporavati, tada budućnost, iako zahtjevna, ostaje otvorena.
Franjevačka teologija u BiH je ugašena, a mnogi smatraju da je time poljuljana cijela provincija i njezin opstanak. Kako vi gledate na ovu situaciju?
– Kao provincijal Bosne Srebrene, na ovo pitanje gledam s dubokim mirom, ali i s jasnom vizijom budućnosti. Razumijem zabrinutost onih koji osjećaju bol zbog gašenja naše institucije u onom obliku u kojem smo je desetljećima poznavali na Nedžarićima, ali nipošto se ne slažem s konstatacijom da je išta “ugašeno” u duhovnom i intelektualnom smislu.
Franjevačka teologija nikada nije bila samo zgrada ili administrativna jedinica. Ona je karizma, način razmišljanja i specifičan pristup čovjeku i Bogu. Iako se njezina strukturna forma promijenila, njezin identitet ostaje nepoljuljan. Mi nismo prestali obrazovati naše mlade; mi smo samo promijenili “mjesto susreta” kako bismo se snažnije povezali s općom Crkvom u Bosni i Hercegovini.
Daleko od toga da je opstanak provincije poljuljan. Bosna Srebrena je tijekom povijesti preživjela puno teža iskušenja – od progona do ratova i rušenja samostana. Svaki smo put izašli jači jer nismo robovali formama, nego smo se prilagođavali potrebama vremena. Naša budućnost ne ovisi o broju institucija, već o živosti naše vjere i kvaliteti naših ljudi. Dok god imamo mlade koji s ljubavlju oblače habit i spremni su studirati teologiju, naša provincija ima ne samo opstanak nego i svijetlu budućnost. Franjevačka teologija nastavlja živjeti kroz svakog našeg studenta koji danas u Sarajevu, na KBF-u, svjedoči radosnu vijest. Očekujemo uskoro i uključenje naših profesora u rad na KBF-u. Mi ne gasimo svjetlo; mi ga samo stavljamo na drugi svijećnjak da jače svijetli cijeloj zajednici.
Kakav je odnos bosanske prema Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji i obrnuto, postoje li međusobni prijepori?
– Kao provincijal, na pitanje o odnosu naših dviju provincija – Bosne Srebrene i Hercegovačke franjevačke provincije – odgovaram s ponosom i velikom radošću. Često se u javnosti, možda zbog neupućenosti ili sklonosti senzacionalizmu, traže pukotine tamo gdje zapravo raste zajedništvo.
Istina je jedna i vrlo jasna: mi smo dva ogranka istoga stabla koje je zasadio sveti Franjo, a koje je u ovoj zemlji duboko ukorijenjeno krvlju i znojem naših predaka. Moj odnos s hercegovačkim provincijalom, fra Jozom Grbešom, nije samo služben; to je istinski bratski odnos. Mi smo generacijski bliski, dijelimo slične poglede na izazove modernog vremena i, što je najvažnije, obojica osjećamo duboku odgovornost za cijeli hrvatski i katolički puk u Bosni i Hercegovini. Redovito se susrećemo, razmjenjujemo iskustva i zajednički donosimo odluke koje nadilaze administrativne granice naših provincija. Naša suradnja nije samo na papiru. Ona je živa i opipljiva kroz brojne projekte i suradnju. Imamo i zajednički novicijat, aktivno surađujemo kroz Vijeće franjevačkih zajednica, naši fratri često pomažu jedni drugima u župama, na duhovnim obnovama i ispovijedanjima, brišući nevidljive granice između Bosne i Hercegovine.
Prijepori su riječ koja pripada prošlosti ili nekim drugim sferama društva. U našem bratstvu postoji zdrava različitost. Bosna i Hercegovina su različiti krajevi s različitim mentalitetima, i to je naše bogatstvo. Franjevac iz Posavine i onaj iz zapadne Hercegovine donose različite darove na isti oltar, ali cilj im je isti – služenje Bogu i narodu.
Mi nismo konkurencija jedni drugima, nego nadopuna. Dok god se fratri iz Bosne i Hercegovine drže zajedno, kao što se drže danas, naš narod može imati nadu. Naša je suradnja danas jača nego ikada jer smo svjesni da samo ujedinjeni možemo odgovoriti na izazove koje pred nas stavlja 21. stoljeće.
Značajnu pozornost izazvao je hrvatski pjevač Marko Perković Thompson u javnosti, ali i unutar crkvenih redova. Kako vi gledate na njegovo djelovanje i utjecaj?
– Djelovanje Marka Perkovića Thompsona promatram prvenstveno kroz prizmu onoga što on godinama nastoji afirmirati u svom umjetničkom radu, a to su temeljne ljudske i kršćanske vrijednosti: zajedništvo, vjera, obitelj i domoljublje. U svijetu koji se često čini izgubljenim u relativizmu, on kroz svoje pjesme nudi jasan identitetski oslonac koji mnogim ljudima, a posebno mladima, daje osjećaj pripadnosti i ponosa.
Njegov utjecaj je značajan jer on ne pjeva samo o prošlosti već o onim univerzalnim vrijednostima koje su nas kao narod održale tijekom stoljeća, osobito ovdje u Bosni i Hercegovini. Crkva uvijek podupire ono što gradi zajedništvo i ljubav prema vlastitim korijenima, pod uvjetom da se to čini s poštovanjem prema drugom i drugačijem. Kao franjevci Bosne Srebrene, mi smo stoljećima čuvari tog identiteta i u tom smislu vidim Thompsona kao nekoga tko na suvremen način, putem glazbe, podsjeća na važnost vjernosti Bogu i vlastitom narodu. Ako njegove pjesme potiču ljude da budu bolji vjernici, odgovorniji članovi svojih obitelji i pravedni građani koji vole svoju grudu, onda je taj utjecaj plemenit i hvalevrijedan.
Da je drugačije, siguran sam da bi Crkva jasno rekla svoj stav!
