U vrtlogu svakodnevice susrećemo stotine lica. Neki ljudi prođu kroz naš život poput vjetra, jedva primjetno, dok se drugi zadrže dovoljno dugo da nam iz temelja promijene pogled na svijet. Postoji stara mudrost koja kaže da nitko u naš život ne ulazi slučajno – jedni dolaze kao blagoslov, a drugi kao lekcija. Blagoslovi su oni pojedinci koji nas “pronađu” kada nam je to najpotrebnije.
To su prijatelji koji šute s nama kada nemamo riječi, roditelji koji su naša vječna luka ili partneri koji u nama vide ono najbolje. Oni su naša podrška i snaga. Uz njih rastemo s lakoćom, osjećamo se sigurnima i voljenima. Njihova prisutnost je dar koji nas podsjeća da je svijet, unatoč svemu, lijepo mjesto.
S druge strane, postoje oni čiji je boravak u našem životu bio težak, bolan ili razočaravajući. To su lekcije. Možda su nas iznevjerili, povrijedili ili napustili. Iako je u tim trenucima teško vidjeti išta dobro, ti ljudi igraju ključnu ulogu u našem sazrijevanju.
Oni nas uče:
Gdje su naše granice i kako ih postaviti.
Što je to samopoštovanje.
Kako prepoznati iskrenost od glume.
Kako oprostiti i nastaviti dalje, jači nego prije.
Važno je shvatiti da su nam oba tipa ljudi neophodna. Bez blagoslova bismo uvenuli u sivilu i tuzi, a bez lekcija bismo ostali naivni i krhki. Lekcije nas “klešu” i pripremaju da više cijenimo blagoslove kada se pojave.
Na kraju, svaki čovjek kojeg sretnemo ogledalo je jednog dijela nas. Onaj tko nas je povrijedio naučio nas je što ne želimo postati, a onaj tko nas je volio pokazao nam je što možemo biti. Zato svakome treba zahvaliti – jednima na radosti, drugima na mudrosti.
