Od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća bio sam na svim važnijim utakmicama reprezentacije Hrvatske, Teško je sada nabrojati sve utakmice na kojima sam bio, ali jednu ću posebno pamtiti jer sam se našao u neugodnoj situaciji iz koje sam mogao vrlo loše proći. 2004 je godina i Hrvatska igra protiv Slovenije na Maksimiru, bile su to dokvalifikacije za Europsko prvenstvo. Utakmica koja je zbog rivalstva sa Slovenijom privukla veliku pozornost, i koja se nije smjela propustiti. Obično smo utakmice na Maksimiru gledali s istočne tribine i bili bi uglavnom s Torcidom ovaj puta smo izvisili za ulaznice. Odlučili smo se kasno da idemo na tekmu, i istoka nije bilo, a kolega koji je trebao ići s nama imao je neku šnjuru za karte. Čovjek nije bio neki navijač, tada mu je čini se bilo važno samo da dođe do Zagreba da nešto dostavi rodbini. Upravo je njegov rođak nabavio ulaznice i to dvije za sjever, a jednu na zapad. Zapad smo prepustili njemu, a ja i drugi kolega ćemo na sjever među BBB.
Ništa strašno pa igra Hrvatska, ne piše nam na čelu tko smo i što smo. Na utakmicu smo krenuli noć prije i u Zagrebu smo bili u rano jutro. Pošto je bila zima imali smo duksove od repke, vunene kape i šalove, pa smo bili spremni za utakmicu ko zapeti. Taj dan smo proveli u Zagrebu kod nekih studenata iz Hercegovine koji su nas pozvali navečer na feštu, pa smo odlučili ostati u Zagrebu i tu noć, pa ćemo ujutru krenuti nazad. Na atmosferu utakmice mirisalo je tek nekih tri četiri sata prije utakmice, Vidjeli smo ispred stadiona i neke naše iz Hercegovine, malo smo s njima stali i popili koje piće. I onda smo krenuli ući na stadion. Na ulazu u sjever bila je takva gužva koju do tada nisam doživio, Jednostavno se nije moglo pomaknuti samo se polako micalo prema ulazu. I onda odjednom u mom džepu počne zvoniti telefon, i melodija himne Hajduka.
Tada sam imao Nokiu 3315 i bilo je popularno ono ukucati neku melodiju, a ja imao tu Hajdukovu. Iako je bila strahovita gužva ta glupa Nokia je baš zvonila da je privukla pozornost nekih navijača koji su stajali oko mene. Nemam pojma kako nisam isključio taj ton, a ne znam ni tko me zove kada sam u roamingu. Nema teorije da dođem do mobitela, a i da ima to bi bilo neugodno među masom BBB. To je primijetio moj kolega s tribine i započeo je glasno U boj u boj, što su uglavnom navijači i prihvatili. Ja sebe nisam mogao vidjeti, ali on mi je poslije rekao da sam bio crven ko paprika, a i oznojio sam se kao da je ljetno vrijeme. Iako je danas ta situacija smiješna, tada nije bila ni najmanje i mogao sam loše proći. Tada sam bio na toj sjevernoj tribini Maksimira i više nikada.
Utakmica je završila rezultatom 1:1, ali ja više pamtim taj telefon i himnu Hajduka nego tu utakmicu.
