Tijekom rasprave, Petritsch je rekao: “Rekao bih (danas) da Hrvatima treba treći entitet.”
Konačno je javnosti postao dostupan dio transkripta sadržaja rasprave koju su pred akademskom javnošću na Sveučilištu u Ženevi, na konferenciji u povodu 30 godina Daytonskoga mirovnog sporazuma, vodili profesor Sumantra Bose i visoki međunarodni predstavnik Wolfgang Petritsch, gdje je implicitno priznao kako je međunarodna zajednica, pa tako i on, jako puno griješila s eksperimentima u Bosni i Hercegovini te je čak u jednome trenutku rekao kako je Hrvatima potreban poseban entitet, piše Večernji list BiH.
U dijelu rasprave koja se odnosila na odnos između Daytonskog mirovnog sporazuma i sporazuma koji se odnosi na uspostavu Federacije BiH i Washingtonski sporazum svima je bilo jasno da će brojčana prednost Bošnjaka u zajedničkom entitetu stvoriti napetosti između Hrvata i Bošnjaka.
Pravi problem u složenoj ustavnoj arhitekturi jest taj što je ta situacija otuđila Hrvate u BiH i potaknula trajne težnje za uspostavom trećeg entiteta (Bose objašnjava da su Hrvati brojčano najmanja od tri glavne nacionalne zajednice i u Federaciji BiH Bošnjaci su ih nadjačali u omjeru tri prema jedan). Poslije, tijekom rasprave, Petritsch je rekao: “Rekao bih (danas) da Hrvatima treba treći entitet.”
Rasprava o budućnosti BiH
Izjava Wolfganga Petritscha izgovorena je u kontekstu šire rasprave o neuspjehu međunarodne zajednice da reformira daytonsku arhitekturu na način koji bi omogućio dugoročnu stabilnost Bosne i Hercegovine.
Petritsch je govorio iz perspektive čovjeka koji je BiH vodio u razdoblju intenzivnog međunarodnog intervencionizma i koji je sada, s vremenskim odmakom, otvoreno priznao da su ambicije bile previsoke, a razumijevanje lokalnih odnosa nedostatno. U tom je smislu njegova rečenica o trećem entitetu više priznanje pogreške negoli politički prijedlog, piše Večernji list BiH.
Rasprava se potom vratila na 2001. godinu i najveću krizu Petritscheva mandata, kada je došlo do otvorenog sukoba između međunarodne uprave i HDZ-a BiH. Središnji događaj bio je upad u Hercegovačku banku, nakon kojeg su brojni građani ostali bez ušteđevine, a međunarodno osoblje bilo evakuirano iz Mostara.
Petritsch je rekao da je ta odluka bila traumatična, ali nužna jer je banka služila za financiranje političke samouprave i de facto trećeg entiteta, čime je Petritsch praktički pobio ranije iznesenu tezu o ideji trećeg, hrvatskog entiteta.
U tom je kontekstu navedena i uloga Zagreba. Petritsch je naveo da su sredstva iz hrvatskog Ministarstva obrane bila preusmjeravana prema Hercegovačkoj banci za isplate dužnosnicima HDZ-a BiH, čime su se održavale paralelne institucije. Ta je epizoda pokazala koliko je BiH bila neraskidivo povezana s regionalnim politikama, bez obzira na formalni okvir Daytona.
Istodobno, Petritsch je s odobravanjem govorio o zaokretu koji je u Hrvatskoj uslijedio nakon 2000. godine, kada je Stjepan Mesić preuzeo predsjedničku dužnost i pozvao Hrvate u BiH da Sarajevo prihvate kao svoj politički centar, što je predstavljalo prekid s dotadašnjom politikom Zagreba. S čime se pak Hrvati u BiH apsolutno ne slažu, a osobito politikom Stjepana Mesića.
Jedan od najzanimljivijih dijelova razgovora odnosio se na Richarda Holbrookea. Petritsch je otkrio da ga je Holbrooke tijekom njegova mandata pritiskao da zabrani SDS, stranku koja je tijekom rata bila pod vodstvom Radovana Karadžića.
Petritsch je pritom izrazio iznenađenje što ta stranka ranije nije bila zabranjena, a Bose je podsjetio kako se Alija Izetbegović tome protivio, što je pak ocijenjeno kao jasan dokaz prešutne suradnje nacionalnih elita, ali i nedosljednosti međunarodne politike, piše Večernji list BiH.
Sumantra Bose u cijelom je razgovoru dosljedno naglašavao da je ključna pogreška međunarodne zajednice bila pretjerana uporaba bonnskih ovlasti. Smjene izabranih dužnosnika i nametanje zakona dekretima nisu, kako je rekao, izgradili funkcionalnu državu, nego su potkopali lokalnu odgovornost i produljili političku nezrelost sustava. Posebno je kritizirao potragu za “nenacionalistima”, koja je rezultirala umjetnim političkim projektima poput Saveza za promjene, dok su stvarni odnosi moći ostali nepromijenjeni.
Greške međunarodne zajednice
Petritsch se s tim dijelom kritike složio, priznavši da se u BiH često miješala izgradnja države i izgradnja nacije te da je međunarodna zajednica pokušavala učiniti previše. Izravno je rekao da je Ured visokog predstavnika trebao biti zatvoren još sredinom 2006. jer je produljeni međunarodni nadzor postao dio problema, a ne rješenja.
Zaključno, razgovor Bosea i Petritscha nije ponudio nove političke recepte, ali je razotkrio ono što se godinama izbjegavalo priznati: da je Bosna i Hercegovina zaglavljena ne samo zbog domaćih političkih elita,nego i zbog pogrešnih pretpostavki međunarodne zajednice. Kao posebno problematično Bose je upozorio da je međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini sustavno primjenjivala centralistički pristup koji je odgovarao Bošnjacima, ali nije bio usklađen s višenacionalnom stvarnošću zemlje.
Prema njegovu tumačenju, problem nije bio u samoj potrebi suradnje među zajednicama, nego u pokušaju da se integracija nametne dekretima i administrativnim mjerama, umjesto da se gradi postupno i političkim dogovorom.
Takav pristup, naglasio je Bose, nije smanjio podjele, nego ih je dodatno produbio jer je kod Srba i Hrvata učvrstio uvjerenje da međunarodna zajednica želi centralizirati državu mimo njihove volje. Bose je upozorio da je međunarodna politika pritom zanemarila povijesne i institucionalne posebnosti BiH te da bi poticanje praktične suradnje među zajednicama, umjesto formalne integracije, donijelo stabilnije rezultate.
