Izložba Tomislav Ostoja “EROS I THANATOS” održati će se u srijedu, 28. siječnja 2026. u Galeriji kraljice Katarine Kosače u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače s početkom u 19 sati.
Impresivan umjetnički opus Tomislava Ostoje može se podijeliti u nekoliko cjelina. Desetljeća stvaranja, sve do današnjih visokih godina vrijednih svakog poštovanja, rezultirala su brojnim djelima, čvrsto integriranim u modernu i suvremenu hrvatsku umjetnost. Jedna izložba teško može prezentirati sve Ostojine kiparske i slikarske interese, pa je ova koncentrirana na posljednjih dvadesetak kiparskih, te desetak slikarskih godina. Tomislav Ostoja po osnovnoj vokaciji je kipar, likovnom vrstom naglašeno prisutnom u prvim dionicama opusa, stilski različitom od ostvarenja na ovoj izložbi (po strukturi površine volumena, korištenim materijalima, pa i motivima). Kasnije je znatnu pažnju davao i slikarstvu, s djelima istinske umjetničke snage i originalnosti. Postoji dijalog likovnih vrsta, s određenom bliskošću u oblikovanju, iako Ostoja njeguje izražajne posebnosti svake od njih, s ipak više uprisutnjene geneze kiparskog u slikarstvu, no obrnuto.
Ostoja i diskretnošću i pozitivnom nametljivošću, pod zajedničkim nazivnikom umjetničkog entuzijazma, u svojim ostvarenjima, uz djelomično praćenje načela klasičnosti slike ( u svoj širini toga pojma) unosi i nemir svojstven razaranju konvencionalnog. “Narativ” apstraktne forme nosi potpis osobnih svjetova, s razložnim pripjevom (tek u pojedinim slučajevima) tragova ornamentalnog, u funkciji gradivnog a ne ukrasnog. Naglašenijeg u pročišćenim partijama slike, u prostranstvima zrakoprazne tišine, uz već spomenuti osjećaj metafizičnosti, “odore” zaustavljenog vremena. U djelima atraktivnosti prvog pogleda, no i estetike, likovne i intelektualne, s postupnim otkrivanjem sadržajnih inačica i epiteta, Ostoja se potvrđuje vrsnim slikarom, najčešće sa začetkom djela u gibljivosti melodioznog ili oporog crteža. Ostoja je slikar discipline, u pažljivo izvedenim obrisima, uglavnom jednolikog nanošenja boje, ali i s prepuštanjem većoj slobodi gestualnog poteza. A kiparsko/slikarska kreativna dvojnost nije nepoznata u hrvatskoj modernoj umjetnosti, prisjetimo se samo nekih, iz njemu bliskih generacija, (kod nekih tek izlet, kod nekih duži boravak), poput Branka Ružića, Marije Ujević Galetović, Valerija Michielija, Zvonka Lončarića, Zlatka Boureka, Vaska Lipovca, Šime Perića . . . Danas su te situacije mnogo češće, međusobne granice su labavije, drugačiji je fenomen likovnosti u nizu brojnih, glasnih umjetničkih trendova. A Tomislav Ostoja u vremenu svoga stvaranja povezuje više od šest deseljeća, od ranih djela figurativnog karaktera, realizma prožetog ekspresionističkim tretmanom forme, do sjajnih ostvarenja ove izložbe.
Tomislav Ostoja rođen je u Splitu 20. Kolovoza 1931.u velikoj obitelji, kao sedmo od osmero djece. Obitelj seli s Brača u Split, gdje Tomislav polazi osnovnu školu, koju u vrtlogu ratnih zbivanja djelomično nastavlja na Braču. Školovanje je nastavio na Klasičnoj gimnaziji u Splitu, koju polazi do male mature, a potom se upisuje u Školu primijenjenih umjetnosti na grafički odjel, da bi u drugoj godini školovanja prešao na kiparstvo. Nakon završene Škole primijenjenih umjetnosti u Splitu, odlazi u Zagreb, gdje 1952. započinje studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti. Tijekom studija profesori su mu: na prvoj godini Grga Antunac, na drugoj i trećoj Vjekoslav Rukljač, na četvrtoj Frane Kršinić i na petoj godini profesor Antun Augustinčić, kod kojeg je 1957. diplomirao i kod kojeg završava dvogodišnji studij u majstorskoj specijalki. Profesor Augustinčić poziva ga u svoju Majstorsku radionicu, pa nakon prve godine studija u specijalki, prelazi 1960. u Majstorsku radionicu, gdje će uz kolege Orčića, Štambuka, Janjčića i Herljevića provesti sljedećih šest godina u iznimno kreativnom razdoblju rada.
Nakon izlaska iz Augustinčićeve Majstorske radionice Ostoja je svoj zagrebački radni prostor pronašao u dvorištu Medulićeve br. 12. u kojem je nekoliko prostorno skromnih kućica već bilo stavljeno na raspolaganje njegovim kolegama slikarima i kiparima. Tako je to dvorište u središtu Zagreba postalo mjesto gdje su stvorena brojna djela nezaobilazna u hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Tomislavu Ostoji atelijer je uvijek bio jedino radno mjesto. Nikada za sebe nije tražio zaklona u nekoj državnoj službi ili se koristio blagodatima stalnog zaposlenja. Više od pet desetljeća slobodni je umjetnik i živi od svog umjetničkog rada.
Ostojin stvaralački fortissimo, praćen brojnim samostalnim i skupnim izložbama te uspjesima kod kritike i publike, prekinut je krajem 90-ih godina bolnim gubitkom najmilijih. Sin jedinac Goran poginuo je 1998., a supruga Đurđica, koja mu je u životu i u stvaralaštvu bila golema potpora (zajedno su potpisali i autorstvo spomenika u Vukovaru) umrla je 2001. godine shrvana tugom i bolešću. Godine su morale proći da bi se Ostoja ponovo vratio radu, i to više slikarskom nego kiparskom. Mobiliziranje njegove stvaralačke energije značajno su potakli pozivi na samostalne izložbe u Splitu, na Braču i u Zagrebu, nakon čega su uslijedile Ostojine velike i brojne donacije (Supetar, Zagreb, Postira i Čapljina), i to kao kruna njegove životne i umjetničke samosvojnosti.
