OTIŠLA SAM
Kućo moja što si nikla u tvrdu kamenu,
zidine ti još ostale, prkose vremenu.
Otišla sam s puno bola, u vihoru rata,
za sobom sam ostavila, otvorena vrata.
U to vrijeme morala sam otići od kuće,
s jednim svežnjom u rukama, rano u svanuće.
Neznanim sam putem pošla, ka nekoj slobodi,
prepustih se dragom Bogu, neka on me vodi.
Poslije mene tad su došli neki tuđi ljudi,
srušiše te mili dome, nek im povijest sudi.
Završiše jednog dana i ta zla vremena,
Sad me zovu i pitaju:
Kol’ko košta ona moja, hrpa od kamena?
Sa ponosom svima kažem, da to nema cijenu,
kad se vratim, sagradit ću opet, kuću u kamenu,
sagradit ću sebi novu i bolju i veću,
djedovine, rodne grude, odreći se nikad neću.
Vratit ću se tebi, moj najdraži dome,
naložit ću opet vatru, na ognjištu tvome.
Želim sklopit svoje oči, gdje i moji preci,
ima l’išta od tog’ ljepše, ti mi sudbo reci.
Ostavit ću novu kuću za unuke moje,
neka znaju za porijeklo i korijene svoje
i dok budu dolazili, na grobove paliti nam svijeće,
sigurna sam da i oni, kuću prodat neće.
KATARINA ZOVKO IŠTUK
Mostar 29. sječnja 2020.
