Dok cijene osnovnih životnih namirnica svakodnevno rastu, građani Bosne i Hercegovine sve češće postavljaju isto pitanje – tko će i kada stati u kraj ovom ekonomskom divljanju? Nekada je obrok bio sitnica, danas postaje luksuz. Inflacija ne jenjava, gorivo poskupljuje, a institucije šute. U zemlji u kojoj su plaće među najnižima u Europi, život nikada nije bio skuplji.
Cijene u Bosni i Hercegovini već mjesecima nezaustavljivo rastu, a ono što posebno zabrinjava građane jeste konstantno poskupljenje hrane. Osnovne životne namirnice poput kruha, mlijeka, ulja i mesa dosegle su razine koje su za veliki dio stanovništva jednostavno – neodržive. Odlazak u trgovinu više nije rutina, već stresna računica u kojoj se bira između onoga što se želi i onoga što se mora.
Građani svakodnevno svjedoče novim cijenama na policama, često višima nego u zemljama Europske unije, iako su primanja višestruko manja. Posebno pogađa činjenica da nema konkretnih mjera koje bi ublažile udar na kućne budžete. Država, čini se, nema odgovor – ili ga ne želi ponuditi.
Dodatni udar na standard građana dolazi kroz kontinuirano povećanje cijena goriva. Svako novo poskupljenje na benzinskim crpkama automatski povlači lančanu reakciju – rast cijena prijevoza, a zatim i gotovo svih proizvoda. U takvom začaranom krugu najviše ispaštaju oni s najnižim primanjima.
Nije potrebno ići daleko u prošlost da bismo se prisjetili koliko se život promijenio. Nekada je obični kebab koštao 2,5 KM – bio je to brz, jeftin i dostupan obrok za svakoga. Danas za isti taj obrok treba izdvojiti i do 10 ili 14 KM, što jasno oslikava razmjere inflacije i pada kupovne moći građana. Ono što je nekad bilo svakodnevica, danas postaje luksuz.
Posebno zabrinjava činjenica da rast cijena nije praćen rastom plaća. Dok troškovi života rastu iz mjeseca u mjesec, primanja većine građana ostaju ista ili rastu simbolično. Takav nesrazmjer dodatno produbljuje socijalne razlike i gura sve veći broj ljudi na rub siromaštva.
Ekonomski analitičari upozoravaju da je situacija dugoročno neodrživa. Bez konkretnih mjera poput ograničavanja marži, smanjenja poreza na osnovne namirnice ili ozbiljnije kontrole tržišta, teško je očekivati stabilizaciju. No, umjesto odlučnih poteza, svjedočimo birokratskoj tromosti i političkim prepucavanjima koja nemaju nikakve veze sa svakodnevnim problemima građana.
Na kraju, ostaje gorak dojam da se teret krize ponovno prelama preko leđa običnih ljudi. Dok se cijene penju, a standard pada, građani Bosne i Hercegovine prepušteni su sami sebi – u borbi za dostojanstven život koji sve više izmiče.
