Dok cijene goriva u Bosni i Hercegovini nezaustavljivo rastu, reakcije onih koji bi trebali predstavljati građane gotovo da i nema. Još je poraznije što se sve to događa uoči izbora – razdoblja kada bi političari barem deklarativno trebali pokazivati povećanu osjetljivost na probleme stanovništva. Umjesto toga, čini se kako je izostanak stvarnog pritiska javnosti postao njihova najveća sigurnost.
Najnovije poskupljenje goriva dodatno opterećuje ionako krhke kućne budžete građana Bosne i Hercegovine. U zemlji gdje su plaće među najnižima u regiji, svaki rast cijena osnovnih životnih troškova osjeti se višestruko. Ipak, izostaje ono što bi u mnogim drugim državama bilo neizbježno – glasno nezadovoljstvo i masovni pritisak na vlast.
Političari, s druge strane, djeluju potpuno nezainteresirano. Njihova retorika ostaje mlaka, bez konkretnih mjera ili pokušaja da se situacija ublaži. Razlog takvog ponašanja možda leži u činjenici da su već godinama svjesni obrasca koji im ide u prilog – značajan dio nezadovoljnog stanovništva jednostavno ne izlazi na izbore.
Taj svojevrsni tihi bojkot izbora, koji građani koriste kao oblik protesta, u praksi nema gotovo nikakav učinak. Izborni zakon, kakav trenutno postoji, ne uzima u obzir broj onih koji su odlučili ostati kod kuće. Umjesto toga, vlast se formira na temelju znatno manjeg broja glasova – onih koji redovno izlaze i često imaju direktne ili indirektne koristi od političkih struktura.
U takvom sustavu, glas nezadovoljnih postaje nevidljiv. Njihova šutnja ne predstavlja prijetnju političarima, već naprotiv – dodatno učvršćuje postojeće stanje. Oni koji glasaju, bilo iz uvjerenja ili interesa, postaju ključni faktor opstanka vlasti, dok većina koja šuti ostaje izvan političkog procesa.
Još zabrinjavajuća je činjenica da ni rast cijena goriva, koji direktno utječe na gotovo sve segmente života – od prijevoza do cijena hrane – ne izaziva značajniju reakciju javnosti. Izostanak protesta ili organiziranog otpora može se tumačiti kao znak apatije, ali i kao posljedica dugogodišnjeg osjećaja nemoći.
U takvom okruženju stječe se dojam da su političke elite uspjele stvoriti društvo poslušnika – ne nužno kroz prisilu, već kroz sustav u kojem se otpor ne isplati, a sudjelovanje u promjenama djeluje besmisleno. Oni koji imaju koristi nastavljaju podržavati postojeće strukture, dok ostali biraju pasivnost.
Sve dok se taj obrazac ne promijeni, teško je očekivati drugačiji odnos političara prema građanima. Poskupljenja će se nastaviti, standard će stagnirati ili padati, a odgovornost će ostati razvodnjena u sustavu koji ne kažnjava neaktivnost – nego je, paradoksalno, nagrađuje.
Na kraju, ostaje pitanje: može li se išta promijeniti bez aktivnog sudjelovanja građana? Jer u demokraciji, čak i ona nesavršena, šutnja rijetko kada donosi promjene.
