Nedjelja je oduvijek bila dan Gospodnji.
Po običaju se iskoristi za odlazak na sv.Misu , obiteljsko druženje i odmor.
Za mnoge obitelji nedjelje su promijenile svoj uobičajeni tijek.
Sada već mnogi već u cik zore, čekaju kombi prijevoznike pred kućama da ih voze put Njemačke.
Mnogi sada koriste tu uslugu jer se brže stiže do odredišta, a pogodnost da voze od adrese do adrese ima svoje prednosti.
Jedna od tih sam i ja ovaj put.
U kombiju u Mostaru se već bile 4 djevojke i 1 mladić .
To su sve mladi ljudi do trideset godina.
Za nekih satak vremene stižemo na granični prijelaz.
Carinici vozaču govore da se parkira sa desne strane.
Tri službene osobe nas pitaju imamo li išta prijaviti.
Uglavnom “nitko nije imao ništa”,osim tog momka koji je prijavio 5 l vina.
Malo su pregledali torbe i kofere, te nas pustili dalje.
Kad smo se uključili u promet, u razgovoru smo se “sjetili” da imamo po šteku cigareta viška, netko je imao suhog mesa,rakije i naravno raštike.
Nečija mater spremila djetetu svježe raštike i suhih rebara.
Ogladnim pri pomisli na to meni drago jelo koje je “dobro ko duša”.
Od graničnog prijelaza u narednih 15 kilometara smo sreli 4 dubinske kontrole uz cestu.
Ovaj dan je bila pojačana kontrola.
Svraćamo u Dugo Polje po još jednu putnicu.
Prolazimo kroz usku uličicu između malih dalmatinskih kamenih kućica.
Nakon prvog zvuka sirene izlazi djevojka s koferom u pratnji roditelja.
Dok se pozdravljaju, otac je udijelio savjet za dijete koje odlazi u tuđinu.
Majka je jednom mahnula i već u sljedećoj sekundi joj se suze počeše kotrljati niz drhtave obraze.
Osobno ne volim rastanke, a podjednako sam tužna i suosjećam s ljudima u tim trenucima.
Zapravo ,svaki od mojih suputnika je imao svoju priču o rastanku jer svi su oni otišli iz svog kraja trbuhom za kruhom.
Nakon kraće vožnje, stajemo na Petrolovu benzinsku crpku na Mosoru da popijemo kavu.
Još uvijek svi pod nekim dojmom i svom “dumanu”,primjećujemo kako se iza parkinga benzinske crpke grupa migranata prikrada.
U želji da to zabilježim aparatom, oni već nestaju u šumi.
To nije prvi put da migranti “iskaču” na neočekivanim lokacijama.
Misli mi zaokupira članak koji sam jučer pročitala o strahovito velikom broju nekretnina koje su pokupavli Arapi u Sarajevu. I ne samo u Sarajevu.
Bojim se pomisli kako se primičemo trenutku u kojemu će ih u vrlo kratkom roku biti više već nas, ako se nastavi ovaj tempo iseljavanja.
Pogledam usmjerim na šoferšajbu i cestu ispred nas i spazim sunce u retrovizoru.
Sve kao da govori….
Sunce ostaje tamo gdje mater pravi raštiku.
