Darko Juka (Mostar, 1981.) nagrađivani je hrvatski književnik, pjesnik, publicist, novinar, kolumnist, esejist… Objavio je dosad tri zbirke poezije, knjigu proznih memoarskih zapisa, knjigu kolumni i stručnu knjigu o novinarstvu te dvije kapitalne monografije o Lutkarskom kazalištu Mostar i Hrvatskoj glazbi Mostar, obradivši u njima posljednjih 150 godina burne povijesti Mostara.
Jukine su pjesme zastupljene u antologijama. Član-suradnik je Hrvatske akademije za znanost i umjetnost BiH (HAZU BiH), član Društva hrvatskih književnika (DHK), Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne (DHK HB) i Matice hrvatske Mostar. Dobitnik je Kristalne matice ”Vjekoslav Šutej” (2013.), Velike povelje zahvalnosti Matice hrvatske Mostar (2017.), nagrade Hrvatskog slova ”Dubravko Horvatić” za najbolje prozno djelo (2020.) te nekoliko zahvalnica i priznanja kako iz struke, tako i od braniteljskih udruga zbog javnog angažmana na zaštiti dostojanstva hrvatskih branitelja i istine o Domovinskom ratu, HVO-u i Herceg-Bosni.
Živi i djeluje u rodnom gradu, a s ponosom spominje svoje obiteljske broćanske korijene. To je posebno naglasio u svojoj kolumni ”Rajska Djevo, kraljice Hrvata”, objavljenoj u knjizi Jukine crtice, u kojoj je opisao sjećanje na obred blagoslova polja u očevu rodnom Služnju. Posljednjih je tjedana ponovno izazvao pozornost jasnim stajalištima u osvrtima koje objavljuje na svojoj FB stranici, a sve to povod je za razgovor za portal brotnjo.ba na koji se Juka rado odazvao.
Kako se Vaše osobno iskustvo odrastanja u Mostaru odrazilo na teme i ton Vašeg književnog stvaralaštva?
Većinu nas zavičaj obilježi na osobit i trajan način, možda najpitkije opisan onom pjesmom ”zajedno smo rasli, grade ja i ti”. Svoju sponu s Mostarom opisao sam jednom prigodom u stihu ”Sraslost s kotlinom niknuća”. Tu sam ponikao, tu odrastao i oblikovao se u ono što sam danas, tu izgradio i gradim život i podižem svoja dva sina. S druge strane, tijekovi vremena i ekstremna zbivanja na koja ne možete utjecati, prije svega vrijeme rata, poseban je ožiljak koji je na meni ostavio trajan trag, a to iskustvo snažno plovi mojim stvaralaštvom, jednako u književnosti, novinarstvu, publicistici…
U Vašem radu spajate književnost, novinarstvo i istraživanje povijesti – gdje pronalazite zajedničku nit koja povezuje sve te različite oblike izražavanja?
Povijest našega podneblja moja je osobna strast i od rane mladosti, dakle sada već tridesetak godina, prikupljam i obrađujem knjižnu, dokumentacijsku, novinsku, video i zvučnu građu, istražujući našu prošlost i slijedeći onu misao da, ukoliko ne upoznamo i spoznamo ono što bijaše, osuđeni smo na ponavljanje povijesti. To našoj djeci nipošto ne želim! Bilo je tegobno i burno, bilo je ponosito i gordo, bilo je mučenički krvavo, bilo je teško pa i najteže. Preživjeli smo i opstali, sačuvavši svoj hrvatski i katolički identitet. No, ne smijemo si dopustiti nasjedanje na varku da su izazovi iza nas i da su borbe gotove. Današnjica je sobom donijela perfidnost, lukavost i zlobu, a suvremeni nasrtaji na hrvatsko ime, jezik, našu povijest, naš bitak posebno su opasni jer su upakirani u druge pojavnosti, a dio su sustavno planiranih aktivnosti i provode ih nezanemarivo opasne skupine, pokretane ozbiljnim interesima koje ne možemo ni pojmiti.
Koliko je danas izazovno očuvati autentičan glas i kritičko mišljenje u vremenu brzih informacija i površne komunikacije?
Naglasak je, zapravo, na toj vašoj završnoj ocjeni u postavljenomu upitu, na površnosti. Puk slomite onda kada mu oduzmete razum, sposobnost kritičkoga promišljanja, hrabrost propitivanja, kada mu iz srca i duše izbijete svaku dubinu i od njega učinite lopoče koji plutaju, pridržavajući se tek nekom tankom niti, premda su se svojedobno sidrili snažnim korijenjem. Oporavak prosvjetnoga sustava, izobrazba, povratak knjigama i mudrosti stjecanom stoljećima naša su nada, naše sidro i naša snaga za svaku nepogodu koju nam nevera budućega vremena negdje na obzorju valja. Ukoliko i dalje budemo prihvaćali osrednjost kao mjerilo za kakvoću, ukoliko nastavimo ”lopočariti” i uspavano se njihati na površinskoj struji, ukoliko i dalje od života budemo tražili samo lake note i svirali na svega tri-četiri akorda ne težeći simfoniji, ne treba nam neki veliki izvanjski neprijatelj, sami ćemo se urušiti. Nismo, ipak, u beznađu, ali ovo moramo prepoznati i, dok se tromi sustav nacionalne obnove pokrene, djelovati u svojemu domu i usađivati svojoj djeci identitetsku srž, istinske vrijednosti, glad za znanjem, stalnu težnju za duhovnom i tjelesnom slobodom, i hrabrost propitivanja stvarnosti u kojoj hode životni put.
Vaše pjesme često nose snažnu društvenu i nacionalnu poruku – smatrate li da književnost i dalje može mijenjati svijest društva?
Ne bih govorio o mijenjanju svijesti nego radije o njezinu razvitku, rasplamsavanju, otvaranju u njezinoj punini. Može u recima naših knjiga biti i sama božanska pokretačka snaga, ali ukoliko te stranice nitko ne otvori, kako će poruka naći svoj put? Druga je, pak, priča današnja književnost, i sama načeta prosječnošću i samoproglašenim autoritetima. No, nemamo ni približno prostora za daljnje obrazlaganje te teme. Na onomu tko je zbilja dotaknut darom pisanja leži poslanje ispunjenja toga dara. Osobno, kada prolazim kroz tekstove stare stotinu, stotinu pedeset i više godina, ostanem zadivljen strašću koja je plovila umom i srcima tih pisaca, ljudi koji su snivali nacionalni preporod, buđenje i obnovu, svehrvatsko sjedinjenje. Možda su i oni ponekad, u neizbježnoj melankoliji koja prati stvaralački život, strepili od besmisla. No, to što su zabilježili nadživjelo je i njihovo postojanje i njihovo doba i dijelom je mozaika koji tu misao drži živom i ipak čini svoje na onomu razvitku svijesti i svjesnosti našega naroda.
Nakon bogatog opusa i brojnih priznanja, što Vas danas najviše motivira za daljnje stvaranje i istraživanje?
Iskreno, pokreće me duboka i snažna potreba podijeliti ono što znam i osjećam. Motivira me argumentirano i jasno odgovoriti onima koje sam u jednoj od novijih kolumni nazvao neofitima na agresivno i sustavno stvaranje novoga narativa i ”nove povijesti”, na nastojanja nazivanja mojega naroda, moje djece, nekim novim imenom. Motivira me takovima ponoviti kako su Hrvati na ovom podneblju autohton narod čije je nepovrjedivo povijesno pravo na ovo tlo na kojemu život raste iz tijela i kostiju onih koji padoše braneći ga. Motivira me naš narod iznova podsjećati na presudnu bitnost njegovanja hrvatskoga jezika, hrvatskoga identiteta, poznavanja nacionalne povijesti, izobrazbe i ulaganja u svakojaki, ponajprije intelektualni razvitak naše domovine.
Koliko Vam osobno znači povezanost s Brotnjom i na koji način to podrijetlo zauzima mjesto u Vašem identitetu?
Za Brotnjo me neraskidivo vežu obiteljski korijeni, postanje mojega prezimena. To je rodni kraj mojega pokojnog oca Marka odnosno Marinka kako su ga tu svi poznavali. Služanj čuva neke od mojih najljepših uspomena na djetinjstvo, na dane kod bake i djeda, na sve doživljeno što je vezano za selo i seoski život. Makar sam, Balaševićevim stihom kazano, ”redak gost u starom kraju”, Brotnjo se katkad sjetno zavuče u moje stihove ili retke mojih tekstova.
