Ako ćemo pošteno, ova moja priča o Nemanji Bilbiji već odavno je izašla iz okvira obične dobre sezone.
Ona je postala svojevrsni test – i za Zrinjski, i za Mostar, a i za način na koji uopće vrednujemo nogomet u ovoj tužnoj zemlji.
Prije svega, ja niti sam novinar, niti se bavim statistikama i ne znam gdje i kada je počela nogometna karijera Nemanje Bilbije, niti znam u kojim je sve klubovima i kojim ligama igrao.
Mogu samo pretpostaviti da se radi o klasičnoj nogometnoj priči o talentu, traženju vlastitog identiteta i konačnom pronalasku pravog mjesta u pravom trenutku.
Za pretpostaviti je, da dok je još lutao između očekivanja i stvarnosti, da Bilbija pripada onoj kategoriji igrača o kojima se uvijek govorilo u budućem vremenu. Ono klasično nogometno “ima nešto u njemu”, “samo da mu se poklopi”, “treba mu kontinuitet”..
Takve rečenice često znaju biti i kompliment i teret.
Ne znam gdje se Bilbija nagovijestio, ne znam gdje se sudario s realnošću, ali pretpostavljam da je između tih stanica skupljao iskustvo koje tada nije izgledalo kao kapital, nego kao zastoj.
A onda je došao u Mostar.
Prvo što je naučio da se Mostarcem ne postaje ni rođenjem, ni doseljenjem. Mostarcem se postaje osjećanjem. Nemanja je brzo naučio da ako Mostaru daš srce, on ti vrati dušu.
Malo gradova ima ono što Mostar ima. Emociju.
I kakva god ona bila; pozitivna, negativna, bučna ili tiha – uvijek je tu. Nemanja je razumio tu emociju i postao Mostarcem u duši. Iskren i punokrvan.
U međuvremenu, golovi su počeli dolaziti u serijama. Njegovi golovi nisu samo postali brojka, već poruka!
U sustavu koji stremi stalnom napadanju, Bilbija je pronašao prostor gdje njegovi instinkti dolaze do izražaja. Njegovo kretanje nije više stihijsko, nego promišljeno; ulazak u prostor djeluje kao da dolazi sekundu prije nego što obrana shvati što se događa. Lopta ga traži, ali i on traži loptu. I to je razlika koja odvaja dobre od najboljih.
Golovi u Zrinjskom su ga oslobodili, ali i učinili odgovornijim. Možda je ključ svega u samopouzdanju – nekad bi razmišljao, u Zrinjskom reagira; nekad bi tražio idealnu situaciju, u Zrinjskom je stvara. I ono što je važno – sada nije samo još jedan napadač, nego igrač o kojem ovisi ritam i ishod utakmice.
I zato ove sezone nisu samo priča o najboljem strijelcu, to je priča o trenutku kada se sve konačno posložilo – kada je talent prestao biti obećanje i postao stvarnost.
Da se na kraju i ne lažemo, da je danas neko drugo vrijeme, neki drugi ljudi, neka druga zemlja, Bilbija ne bi bio na popisu, već bi sad imao mjesto u prvih jedanaest na startu Svjetskog prvenstva.
Ne pada mi na pamet ovdje navijati za Nemanju i igranje u reprezentaciji, jer ja i ne znam kako se postaje reprezentativac ove tužne zemlje. Iskreno niti me zanima.
Meni je važno da zabije još koji u utorak, a onda se dobro odmori. I onda nas povede, kapetanski, u Europu i do desete titule i prve krune na našem najdražem dresu!
Jadranko Brijun
