Jadan li je ovaj narod u Bosni i Hercegovini kada već desetljećima na izborima bira političke strukture koje se odavno više ne ponašaju kao ozbiljni državnici, nego kao sudionici beskrajne svađe bez kraja i bez cilja.
Nije ovdje pitanje ni Hrvata, ni Bošnjaka, ni Srba. Pitanje je zašto građani uporno gledaju ista lica koja godinama proizvode iste sukobe, iste blokade i iste krize. Još je poraznije što ni mlađe generacije političara, koje dolaze na prijedlog svojih stranačkih mentora, ne donose nikakvu svježinu. Umjesto novih ideja, vrlo brzo se uklope u postojeći sustav međusobnih optužbi, dnevnopolitičkih obračuna i praznih obećanja.
Dok se građani bore s rastućim troškovima života, odlaskom mladih i nesigurnom budućnošću, politička scena pretvorena je u pozornicu na kojoj se iz dana u dan vode iste rasprave. Rasprave koje rijetko donose konkretna rješenja, ali redovito proizvode nove podjele.
Posebno je zanimljivo promatrati kako međunarodna zajednica ovih dana traži novog visokog predstavnika nakon odlaska Christiana Schmidta, a rasprave o budućnosti Ureda visokog predstavnika ponovno su u središtu pozornosti. Međunarodni akteri vode konzultacije o njegovom nasljedniku i budućoj ulozi OHR-a u Bosni i Hercegovini.
No, nakon gotovo tri desetljeća postavlja se legitimno pitanje: jesu li visoki predstavnici doista pomogli izgradnji funkcionalne države ili su, svjesno ili nesvjesno, održavali politički sustav u kojem domaći političari nikada nisu morali preuzeti punu odgovornost za vlastite odluke? Mnogi građani danas imaju osjećaj da su međunarodni predstavnici često gasili pojedine političke požare, ali istodobno tolerirali ponašanje političkih elita koje su godinama opstajale na proizvodnji kriza i strahova.
Dok se u razvijenim demokracijama političari natječu programima, investicijama, reformama i kvalitetom života, u Bosni i Hercegovini još uvijek se najlakše dolazi do političkih bodova stvaranjem novih sukoba i vraćanjem na stare teme.
Možda najveći problem Bosne i Hercegovine nisu ni političari ni visoki predstavnici. Možda je najveći problem činjenica da je društvo postalo toliko naviknuto na politički cirkus da ga više gotovo i ne primjećuje.
A dok god se na izborima nagrađuju oni koji proizvode podjele umjesto rješenja, teško je očekivati da će se bilo koji novi političar, domaći ili međunarodni, pokazati kao čudotvorac koji će promijeniti stanje u zemlji.
Jer nijedan visoki predstavnik ne može urediti Bosnu i Hercegovinu ako to ne žele oni koji u njoj žive. A još manje oni koji od nje godinama žive.
Najbolji primjer je i današnja 20. sjednica Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
