Još jedna sjednica Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine završila je bez ijednog konkretnog rezultata.
Nakon gotovo tri sata rasprava, proceduralnih prepucavanja i međusobnih optužbi, 20. sjednica prekinuta je zbog nedostatka kvoruma nakon što na sjednici nisu bili prisutni srpski izaslanici.
Najporažavajuća činjenica nije samo prekid sjednice, nego činjenica da se zastupnici i izaslanici nisu uspjeli ni dotaknuti prve točke dnevnog reda. Tri sata potrošena su na sve osim na ono zbog čega su građani i izabrali svoje predstavnike – donošenje odluka i rješavanje problema.
Dok političari vode beskrajne rasprave, najveću cijenu ponovno plaćaju oni koji najmanje mogu utjecati na političke procese. Među točkama koje nisu ni došle na red našlo se i pitanje plaća zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine. Tako su državni službenici i namještenici još jednom ostali taoci političkih obračuna, a njihova prava ponovno su gurnuta na dno liste prioriteta.
Ovo nije prvi put. Dapače, postalo je pravilo da se pitanja koja izravno utječu na egzistenciju ljudi odgađaju, dok se političke igre i međusobna nadmudrivanja stavljaju ispred svega ostalog. U zemlji iz koje svakodnevno odlaze mladi, u kojoj se građani bore s rastućim troškovima života, političke elite kao da žive u nekoj paralelnoj stvarnosti.
Dodatnu težinu cijeloj situaciji daje i činjenica da Bosna i Hercegovina ni ove godine nema usvojen državni proračun. Jedan od razloga je i protivljenje člana Predsjedništva BiH Željka Komšića predloženom proračunu, zbog čega se cijeli proces dodatno komplicira i usporava. Posljedice takvih političkih blokada na kraju ne osjećaju političari, nego građani i zaposlenici javnih institucija koji svakodnevno obavljaju svoj posao.
Građani Bosne i Hercegovine imaju pravo postaviti jednostavno pitanje: koliko još sjednica mora propasti, koliko još sati mora biti izgubljeno i koliko još puta radnici moraju biti zakinuti da bi političari počeli raditi posao za koji su plaćeni?
Dok se političari međusobno optužuju za blokade, odgovornost se razvodnjava i prebacuje s jednih na druge. No građanima je sve manje važno tko je kriv, a sve više zašto nitko ništa ne rješava.
Još jedna sjednica je prekinuta. Još jedan radni dan je izgubljen. Još jednom su interesi građana ostali po strani. A oni koji uredno primaju visoke plaće iz proračuna ponovno će se vratiti svojim uredima bez ikakve odgovornosti za činjenicu da iza sebe nisu ostavili baš nijednu donesenu odluku.
Državni dom naroda je, između ostalog, trebao raspravljati o europskim zakonima koji su mjesecima na čekanju.
I zato nije pretjerano reći da najveći problem Bosne i Hercegovine više nisu političke razlike, nego potpuni izostanak političke odgovornosti.
