Posljednjih mjeseci svjedočimo trendu koji iz godine u godinu poprima sve veće razmjere, kupovina skupocjenih poklona razrednicima, nastavnicima i profesorima. Nekada su to bili simbolični znakovi pažnje, buket cvijeća, ručno izrađena čestitka ili jednostavna zahvala od srca. Danas se sve češće govori o skupim satovima, vikend-putovanjima, nakitu, skupocjenim poklon-bonovima i drugim darovima čija vrijednost nerijetko premašuje granice zdravog razuma.
Posebno je ohrabrujuće vidjeti da se posljednjih dana i pojedinci koji rade ili su radili u školama javno oglašavaju putem društvenih mreža, upozoravajući upravo na apsurdnost ovakvog trenda. Njihove riječi zaslužuju pažnju jer dolaze od ljudi koji najbolje razumiju što znači biti učitelj, nastavnik ili profesor. Mnogi od njih jasno poručuju da im takvi pokloni nisu potrebni i da se zahvalnost ne može niti smije mjeriti cijenom dara.
No, dok se na jednoj strani organiziraju prikupljanja novca za luksuzne poklone, na drugoj strani žive roditelji koji svaku marku ili euro okreću nekoliko puta prije nego što je potroše. Roditelji koji se pitaju kako preživjeti do sljedeće plaće. Roditelji koji navečer liježu s brigom hoće li sutra imati dovoljno novca da svom djetetu kupe kiflu za užinu.
Nije to priča o jednom ili dva slučaja. To je stvarnost mnogih obitelji među nama. Možda ih ne primjećujemo jer šute. Jer ih je sram priznati da nemaju. Jer ne objavljuju svoje probleme na društvenim mrežama. Ali postoje. Sjede pokraj nas. Susrećemo ih u trgovinama, na ulicama i školskim hodnicima.
Kako se osjeća majka koja jedva sastavlja kraj s krajem kada dobije poruku da treba izdvojiti određeni iznos za poklon? Kako se osjeća otac koji već danima razmišlja kako platiti režije? Koliko je nelagode, srama i unutarnje borbe skriveno iza jednostavne poruke u grupi roditelja?
Problem nije u zahvalnosti. Zahvalnost je jedna od najljepših ljudskih osobina. Problem nastaje onda kada zahvalnost postane natjecanje. Kada se mjeri iznosom novca. Kada se roditelji stavljaju pod neizravni pritisak da sudjeluju kako ne bi ispali nezahvalni ili drugačiji. Još je veći problem što smo, čini se, počeli gubiti osjećaj za stvarnost drugih ljudi. Kao da više ne zastanemo i ne zapitamo se može li svatko sudjelovati. Kao da više ne razmišljamo o tome da nekome tih deset, dvadeset ili pedeset maraka predstavlja ručak za nekoliko dana.
Jesmo li postali toliko bogati da smo zaboravili kako izgleda siromaštvo? Ili smo možda postali toliko zaokupljeni vlastitim mogućnostima da više ne vidimo one koji nemaju? Društvo se ne mjeri po tome koliko skupe poklone kupuje, nego po tome koliko razumije i poštuje najslabije među sobom. Empatija nije luksuz. Ona bi trebala biti temelj svake zajednice.
Možda je vrijeme da se vratimo jednostavnosti. Da zahvalnost ponovno bude riječ, stisak ruke, iskren osmijeh ili poruka napisana od srca, jer ono što učitelji, nastavnici i profesori najviše pamte nisu skupi satovi i poklon-bonovi. Pamte generacije učenika koje su odgojili i trag koji su ostavili u njihovim životima. Ako već želimo poslati poruku našoj djeci, neka to bude poruka da čovjekova vrijednost nije u cijeni poklona koji daje, nego u razumijevanju koje pokazuje prema drugima, jer jednog dana neće nas pamtiti po tome koliko smo potrošili. Pamtit će nas po tome jesmo li ostali ljudi.
HERCEGOVINA.in
