Priča o uspjehu Zrinjskog je i priča o njegovim navijačima, onim najvjernijim koji su vjerovali i nakon svih loših i manje loših rezultata koje bi njihov klub postizao na domaćoj sceni u ovoj sezoni. Zanimljivo da i smjene trenera i dolasci i odlasci nogometaša Ultrase ni u jednom trenutku nisu stavili u dvojbu osvajanja prvog mjesta. Uz nogometaše i upravu kluba njegovi navijači su ona izuzetno važna karika za uspjeh.
U ovom tekstu neću se dohvatiti zapadne tribine. U ovom tekstu ću ipak pažnju posvetiti legendarnom “Stajanju”.
O nekom bivšem dalekom vremenu prije Drugog svjetskog rata neću se osvrtati. Bilo je i tada onih vatrenih navijača. Zrinjski se uvijek volio u Mostaru i Hercegovini. Vrijeme od 1945. neću također spominjati jer svi dobro znamo što je i kako je bilo.
Krenut ću od 1992. godine i ponovnog pokretanja najtrofejnijeg kluba u Bosni i Hercegovini. Nekoliko entuzijasta pokrenulo je klub. Svi dobro znamo ove žive, ali ću spomenuti samo one iz tog vremena koji više nisu sa nama, a živjeli su Zrinjski 100%.
Miroslav Kordić Mican, legendarni prvi trener i jedan od rijetkih koji je gotovo sve podredio aktualnom mostarskom šampionu. Sve do njegove smrti bio je aktivan u klubu i održavao je klub na život. Ivan Ćubela Ćubi je dobri duh mostarskog kluba. Novinar koji je održavao klub putem svojih tekstova. Onaj pravi sportski novinar koji je kao i pok. Kordić živio 100% za Zrinjski. Ova dva čovjeka sam morao spomenuti iako imaju malo veze sa “Stajanjem”.
A o “Stajanju” ovome našem ima se puno toga napisati. Godine 1994. navijači Zrinjskog kreću u svoju “borbu” za stajanje. Stajanje je ustvari istočna tribina koja nam pokazuje kakve je sve “čari” imao onaj nekadašnji režim. Istočna tribina i sada nažalost izgleda kao iz starih navijačkih britanskih filmova.
Osobno znam da su dva navijača iz Londona stigli u Mostar i bili su oduševljeni tom tribinom jer ih je posjećala na njihovu mladost. Dolazili su u Mostar još nekoliko puta i svaki put su govorili da su došli pogledati utakmicu Zrinjskog upravo zbog tog stajanja.
E to stajanje se moralo staviti u ovu priču. Istočna tribina stadiona HŠK Zrinjski (stajanje) ima kapacitet više od 5.000 mjesta, ali onih za stajanje. Da dobro ste pročitali “za stajanje”. Ako se navijači natiskaju može stati i više, a ima dva ulaza i dva wc-a. Ipak, i kao takva ona je sinonim za navijanje na utakmicama Zrinjskog.
Na zapad su uvijek išli neki uglađeni dečkići, i oni stariji navijači koji su polako “okrenuli” ploču ili bolje rečeno malo se “uozbiljili”. Stajanje je bilo rezervirano mogu slobodno da napišem za one žestoke momke, ali i djevojke. Stajanje je blizu terena pa navijači i igrači nekako više osjete tu privrženost jedni drugima.
Tih prvih godina stajanje je bilo zaraslo i gotovo nepristupačno. Ekipa se “naouružala” svim i svačim te uspješno očistila to zapušteno stajanje. I kada nije bilo utakmice noću znalo se ušuljati na stajanje i na miru popiti koju i zapjevati. Stražari na stadionu su u tim prvim godinama to dopuštali jer su i sami bili dio toga đira.
Devedesete godine su većinom protekle u malobrojnosti i nekom za mnoge nepoznatom navijačkom điru u to vrijeme. U to vrijeme više se pratila košarka, ali je stajanje uvijek služilo ako ništa barem za neki dogovor. Nogomet je okupljao tek malobrojne fanatike.
Duh tog stajanja prenesen je u dvoranu. Utakmice koje je igrao košarkaški klub Zrinjski bile su odlično posjećene. Dvorana na Bijelom brijegu bila je svaku utakmicu ispunjena do vrha, a Ultrasi su uvijek bili dio utakmica. Ipak, od 1997./1998. godine Ultras-i se ponovno u većem broju okupljaju na nogometu.
Klub postiže solidne rezultate, a navijačku potporu imaju na svim utakmicama tadašnje lige koja se igrala pod okriljem Nogometnog saveza Herceg Bosna, koji se kasnije ujedinjava sa postojeća dva nogometna saveza u Nogometni savez BiH. Ultrasi se u manjem ili većem broju okupljaju na gostovanjima od Orašja, Kostrča pa sve do Gabele i Livna. U tim godinama ostaje zapisano da su Ultras-i prva navijačka skupina koja je nakon rata došla na stadionu u dojučer zaračenih strana.
Da, pedesetak Ultras-a stiglo je na Koševo 30.05.1998. godine da podrži svoj klub u prvom tad Play off za prvaka BiH (prvaka Federacije jer iz FS Republike Srpske nisu sudjelovali u tom prvom Play offu). Zrinjski je tu utakmicu izgubio 2:1 od Željezničara, a za Plemiće su tada nastupili: Marić, Skoko, Krešić, Marjanović, Ravlić, Musa, Perić, Ivanković (Jurković), Prskalo, Lauš (Bogdan), Slišković (Ćorić), a trener je bio Franjo Džidić. Kapetan ove ekipe bio je današnji šef struke Plemića Blaž Baka Slišković.
Na toj utakmici malobrojniji Ultrasi u nekoliko navrata su čak i parirali mnogobrojnim navijačima Željezničara što je tadašnjem TV prijenosu istaknuo i komentator.
