Hrvatska je dobila čudovište u veznom redu
Hrvatska je izgubila od Engleske 4:2 u svojoj prvoj utakmici Svjetskog prvenstva. Dojam, rezultat i osnovna statistika šansi govore prilično jasnu priču. Engleska je bila opasnija, konkretnija i kvalitetnija u završnici. Njihova pobjeda je više nego zaslužena i da Dominik Livaković nije imao sjajnu utakmicu, moglo je završiti jako ružno za Hrvatsku. Ipak, nije sve tako crno.
Engleska je imala 22 udarca, 11 u okvir i 3.33 očekivana gola. Hrvatska je imala 10 udaraca, pet u okvir i samo 0.82 očekivana gola. To je najkraće objašnjenje poraza. Međutim, bilo bi pogrešno reći da je Hrvatska strukturno i taktički bila izdominirana. Hrvatska je nalazila put do zadnje trećine češće od Engleske, ali nije stvarala dovoljno dobrih šansi. Engleska je puno učinkovitije koristila dolaske u zadnju trećinu, imala puno veću kvalitetu završnice i to je presudilo utakmicu. Klasa.
Hrvatska nije razbijena
No iza poraza postoji i puno dublji sloj. Hrvatska nije bila razbijena u strukturi igre. Imala je 43,5 posto posjeda, a Engleska 49 posto (FIFA podaci imaju i treću kategoriju kada nitko nema posjed). Hrvatska je imala više kompletiranih probijanja linija protivnika, 85 prema 82, i 14% više primanja lopte u zadnjoj trećini, 89 naprema 78.
To znači da Hrvatska nije bila momčad koja nije znala kako doći u opasne zone i samo se grčevito branila, iako je bilo i takvih trenutaka. Naprotiv, nalazila je načine kako prolaziti kroz engleske linije i dolaziti u dijelove terena iz kojih se može napadati. Problem je bio u završnici, kvaliteti zadnjeg dodavanja i činjenici da je Engleska iz svojih dolazaka stvarala puno više.
Petar Sučić je bio uvjerljivo najbolji igrač Hrvatske
Glavni razlog zašto je Hrvatska mogla parirati Engleskoj, osim par teških crnih rupa kada je Livaković spašavao, jest Petar Sučić. On je na ovoj utakmici pokazao da je spreman preuzeti ulogu glavnog nositelja igre. Danas, ne u budućnosti. Kada Zlatko Dalić bude na ploči nacrtao sastav za Panamu, prvo ime na toj ploči treba biti Sučić, a svi ostali veznjaci trebaju dobiti uloge komplementarne njegovim kvalitetama.
Sučić je protiv Engleske odigrao utakmicu ogromnog fizičkog, taktičkog i obrambenog učinka. Bila je to utakmica u kojoj je ukupno pretrčao najviše od svih igrača na terenu, najviše sprintao, najviše gurao Hrvatsku prema presingu, stalno se nudio za loptu i istovremeno dodavanjima probijao engleske linije.
Sučić je bio fizički dominantan igrač utakmice, a jedini usporediv s njim bio je engleski veznjak Elliot Anderson, koji je dominirao na drugoj strani. Pretrčao je 12.300 metara. To je bilo najviše od svih igrača na utakmici. Iza njega su bili Anderson s 12.044 metra i nevjerojatni Harry Kane s 11.480 metara. Još je važnije kako je ta kilometraža raspoređena.
FIFA fizičke podatke dijeli po zonama brzine. Zona 2 označava lagano do srednje trčanje od 7 do 15 kilometara na sat. Zona 3 je brže trčanje od 15 do 20 kilometara na sat. Zona 4 je vrlo intenzivno trčanje od 20 do 25 kilometara na sat, a zona 5 je sprint ili gotovo sprint, iznad 25 kilometara na sat. Sučić je bio prvi na utakmici u zoni 2, prvi u zoni 4 i drugi u zoni 3.
To je ključan podatak. Sučić nije imao samo maratonsku utakmicu, nego utakmicu stalnog mijenjanja intenziteta. Pokrio je kilometražu, radio u srednjem ritmu, ali je brutalno često ulazio i u vrlo intenzivna trčanja. Sučić je imao 186 brzih trčanja u zoni od 15 do 20 kilometara na sat. Po tome je bio drugi na utakmici, odmah iza Andersona, koji ih je imao 187.
Još je važniji podatak o sprintovima. FIFA u ovom izvještaju sprintove računa kao najintenzivnija trčanja u zonama 4 i 5, dakle od 20 kilometara na sat naviše. Sučić ih je imao 63. Bellingham i Anthony Gordon imali su po 58, Josip Stanišić 55, a Anderson 54.
Nije samo trčao. Bio je hrvatski okidač presinga
Hrvatska je protiv Engleske imala više obrambenih pritisaka od Engleske, 295 prema 262. Imala je i više izravnih pritisaka, 50 prema 38. To znači da Hrvatska nije stajala pasivno. Pokušavala je izlaziti na Engleze, pritiskati ih i tjerati u odluke pod pritiskom. Pomalo nevjerojatno zvuči i podatak da je Hrvatska vraćala loptu u svoj posjed nakon gubitka brže od Engleza, u prosjeku po sekundu brže.
Tu je Sučić bio jedan od ključnih igrača. Imao je 10 izravnih pritisaka (to znači da igrač izravno napada protivnika koji ima loptu). Više od njega na cijeloj utakmici imao je samo Anderson, koji je imao 12. Još je važniji podatak o neizravnom pritisku (znači da igrač ne napada izravno igrača s loptom, nego zatvara prostor, liniju dodavanja ili tjera protivnika u željenom smjeru). Sučić je imao 48 takvih pritisaka. To je bilo najviše na utakmici.
To je važna nijansa. Sučić nije samo sprintao prema lopti pa da se može govoriti samo o njegovim fizičkim kapacitetima. Radio je i posao koji se ne vidi na prvu, a koji govori o njegovu taktičkom razumijevanju igre. Zatvarao je koridore, usmjeravao engleski posjed i održavao hrvatski blok aktivnim. Dominirao je u svim aspektima hrvatske igre, napadački i obrambeno.
Najviše je gurao Hrvatsku prema naprijed
FIFA u izvještaju također koristi termin “pushing on”. Najjednostavnije, to su kretanja prema naprijed kojima igrač gura momčad u višu zonu, sužava prostor protivniku i priprema presing. “Pushing on into pressing” je trenutak u kojem se to kretanje prema naprijed pretvara u konkretan pritisak.
Sučić je bio prvi na utakmici u obje kategorije. Imao je 46 pushing-on akcija. Iza njega su bili Reece James s 39, Anderson s 36, Gordon s 34 i Ivan Perišić s 34. U kategoriji pushing-on-into-pressing Sučić je imao 30 akcija. Iza njega su bili Kane s 28, Gordon s 26, Baturina s 26 i Musa s 22.
To je možda najvažniji taktički podatak njegove utakmice. Ako je Hrvatska uspijevala izlaziti više i pritiskati Englesku, Sučić je bio glavni mehanizam. On je gurao momčad prema naprijed, zatvarao linije i pretvarao kretanje u presing. Nije uvijek završavao akciju osvajanjem lopte, ali je stvarao uvjete da Hrvatska može izaći i parirati.
S loptom nije bio Modrić ni Kovačić, ali nije bio ni samo radnik
Sučić s loptom nije odigrao utakmicu klasičnog playmakera. Nije bio igrač preko kojeg je Hrvatska mirno organizirala svaki napad. Ali nije bio ni samo trkač bez tehničkog učinka. Imao je 43 dodavanja, 36 točnih i 84% preciznosti. Imao je 11 pokušaja probijanja linija i šest uspješnih.
Najčišći dodavač Hrvatske bio je Mateo Kovačić, koji je nakon ulaska imao 30 dodavanja i svih 30 točnih. Imao je i 16 pokušaja probijanja linija i svih 16 uspješnih. Luka Modrić imao je 28 točnih dodavanja iz 29 pokušaja, Mario Pašalić 20 iz 22, a Baturina 26 iz 31.
Sučićeva vrijednost bila je u kombinaciji. Imao je najveći fizički volumen, ogroman presing učinak, najviše puta se ponudio za primanje lopte među hrvatskim veznjacima, najviše pokušaja probijanja linija među hrvatskim veznjacima i najviše progresivnih akcija s loptom u toj skupini. Sučić je izrastao u modernog europskog veznjaka kakvih Hrvatska nije imala mnogo u svojoj povijesti.
Stalno se nudio, ali ne kao klasična desetka
Sučić se 36 puta na utakmici ponudio suigračima za primanje lopte. Na razini Hrvatske više se nudio samo Stanišić, koji je imao 50 ponuda. No još je zanimljivije kako se Sučić nudio. Imao je devet ponuda ispred protivničke linije (najsigurnija opcija kad je protivnik iza leđa), 10 između linija, 11 utrčavanja iza obrane i četiri kretanja iz sredine prema boku. Dakle, 74% njegovih kretanja je bilo tako da se razbija engleska struktura.
To znači da nije bio samo veznjak koji se nudi ispred lopte, niti samo desetka koja stoji između linija. Stalno je mijenjao zone. Ulazio je između linija, napadao dubinu i izlazio prema širini. U jednoj utakmici radio je posao osmice, desetke, presing okidača i igrača koji napada prostor. Radio je apsolutno sve i to sve je radio na visokoj razini.
Kako Hrvatska treba igrati?
Hrvatska je u početnoj postavi u veznom redu imala Modrića i Marija Pašalića kao centralne veznjake te Baturinu i Sučića. Sučić je prema rasporedu bio postavljen visoko, bliže ulozi desetke ili desnog, odnosno centralnog veznog koji izlazi prema višim zonama. Njegov učinak na utakmici pokazuje da Dalić nije nužno pogriješio što ga nije postavio niže na terenu, a eventualno Marija Pašalića gurnuo gore, što izgleda puno logičnije.
Podaci iz utakmice, međutim, pokazuju da je Sučić imao učinak igrača koji može nositi puno širu i dublju ulogu. To ne znači da je sigurno morao igrati niže. Ne znači ni da bi Hrvatska bila bolja da je bio postavljen drukčije. Ali znači da je njegov profil možda najvrjedniji baš u prostoru u kojem se povezuju obrana, presing i progresija.
Dojam je da je najveća pogreška Dalića bila vezana uz uloge igrača koji su igrali uz Sučića, a to su Modrić i Pašalić. Ako se Sučića već koristilo na desetki, onda nema baš nikakvog smisla da je Modrić taj koji odlazi visoko (imao je više dodira s loptom u protivničkoj polovici nego u hrvatskoj), a Mario Pašalić se spušta među stopere. To je neobjašnjivo i potpuno nelogično.
Hrvatska možda nije pogriješila sa Sučićem, ali podaci traže drukčiju raspravu o njegovoj ulozi. On je preširok igrač da bi ga se svelo samo na visoku poziciju. Dalić je najavio da će protiv Paname i Gane vrlo vjerojatno igrati u poznatom sustavu 4-2-3-1, a bila bi velika pogreška trošiti Sučića opet na mjestu desetke, bez obzira što i tamo može donijeti puno. On je novi motor reprezentacije i treba biti u središtu igre.
