Ne znam za vas, ali postoje trenutci u kojima mi bude žao što hrvatski jezik ne poznaje neke druge riječi za izreći zahvalu u nekim posebnim trenutcima. Istu ćemo stvar reći kad nam netko vraća kusur i kad nekome želimo izreći zahvalnost jer je s nama dijelio neke životne korake. A ovo drugo je puno važnije od prvoga.
Zbog toga mi je danas žao što Duvnu mogu reći samo: “Hvala vam!” iako bi tu trebalo stajati nešto puno veće od toga, ali ne znam kako to izreći.
Nisam dugo s vama, ali ste me prihvatili kao da sam tu oduvijek. I možda i nisam bio svjestan svega do ovih dana kada počinjemo govorit: “Ma dat će Bog da se brzo vidimo..”
Nezgodno je ostavljat Duvno iza sebe. Koliko je Duvanjsko polje široko, duvanjsko srce još je šire. I ne zna čovjek što će mu više nedostajati. I volio bi nikad i ne otići. Ipak, poziv u kojem živim od mene traži da budem lutalica. Takav i jesam. Ne drži me mjesto. Navezan nisam, ali ljubavlju povezan itekako jesam.
Duvnjaci, hvala vam za ljubav, susrete, radost, opomene, sve ono dobro što smo zajedno učinili. Puno toga ću ponijeti sa sobom, a bojim se da ništa neću ostaviti u amanet. Ne zamjerite.. nekad me Božja milost možda opet vrati pa ću se trudit nadoknadit.
Za ono loše oprostite.
Ljubav pamtite i dijelite s drugima.
Doviđenja, dobri ljudi!
Fra Nikola Jurišić
