Naške beside ili kako je sve počelo

Možda se u svim krajevima Hrvatske za svoj autohtoni izričaj koristi termin “naško” (i za tipični izraz “naška besida” ili naška riječ).Moramo priznati, da u to nismo baš posve sigurni. No, posve smo sigurni da svi oni zbog kojih smo se latili ovog zahtjevnog posla, nedvosmisleno znaju što se misli pod pojmom “naška besida”, ili bilo što “naško”, od običaja, navada, pivanje, pa do naškog šalanja. Oni pouzdano znaju što jest, a što nije “naško”. Ne treba im zato pomoć nikakvih stručnjaka, viškala, dotura nit ćata, a najmanje prevoditelja.

Kako smo i sami dio tog nepogrešivog stručnog kadiluka, ne kanimo se ovdje opterećivati leksikografijom, lingvistikom, povješću, ni ikakvom znanstvenom disciplinom. Ovdje vam iznosimo svoje naško iskustvo i sjećanje na naške starine onako kako smo ih sami doživjeli, slušali na vlastite uši ili kroz priče i sjećanja naših majki i baka, te ostale mjerodavne čeljadi koju su drevni Grci, posve opravdano, zvali Vijeće staraca ili jednostavno Starci, što nekoć davno, bijaše sinonim za mudrost.

Odavno su, na žalost, minula ta vremena. Sve više naših Staraca, po selima i po gradovima, tretira se, od strane društva, a sve više i obitelji, isključivo kao beskorisne potrošače resursa. Po naški, kao ĐUTURUME. Istrošeno, olinjalo, beskorisno, staro čeljade. Ljudski ekvivalent za kljuse.

Nismo, dakako, kadri zaustaviti vrijeme i spriječiti suvremene trendove današnjeg, prilično površnog i suhoparnog, vakta i zemana, koji pridaje preveliku pozornost i vrijednost stvarima koje to ne zaslužuju: trivijalnim, bizarnim stvarima, i pomodarstvu svake vrste, poput modnih trendova u oblačenju, govoru, političkim i inim stavovima, koji se mijenjaju kako vjetar puše, samo znatno brže i razornije.

Stoga se ovdje nećemo laćati sličnih danguba. Nećemo političiti, pametovati, ni uvjeravati. Nećemo se pozivati na dokumentirane izvore, niti ih osporavati. Nije nam nakana sastavljati kakav povjesni dokument, udžbenik, ni kroniku. Naš je cilj posve jednostavan, opravdan i shvatljiv svima koji dijele našu nostalgiju za, možda zauvijek, minulim vremenima Naške tradicije iz koje smo potekli, a koju već i naša rođena dica, na žalost, ne poznaju.

U nastojanju da otmemo zaboravu ono što se još dade oteti, donosimo ovdje svoja sjećanja i uspomene; priče i kazivanja koja su se, ponešto izmjenjena, pamtila i prenosila s koljena na koljeno. Budući se ne možemo oteti nelagodnom dojmu da je upravo današnje vrijeme prijelomni trenutak u povijesti kada započima nesmiljeni VELIKI ZABORAV svega što bijaše“naško”, odlučismo dati svoj mali doprinos da se tome suprotstavimo.

Da bi smo to učinili kako bog zapovida i ipriljuba dočarali taj tipični Naški duh, pozvali smo u pomoć svu Našku čeljad diljem kugle zemaljske kojoj je naška tradicija na srcu. Ako je ta naška tradicija tako mnogo zijanisali zbog tih suvremenih čudesa, zašto je ne bi smo iskoristili da joj, ovaj put, posluži, koliko god je to moguće. I bi tako kao što lijepo svjedoči naša stranica Naške Beside.

Tako se nećemo baviti onim što su drugi rekli ili mislili o nama i naškim starima. Iznijet ćemo ono što mi sami, njihovi nasljednici, imamo o tome reći iz prve ili druge ruke: onako kakvo je, bez suvišnih dorađivanja, dodavanja ili oduzimanja. Starine se ionako ne može, niti treba, “uljepšavati”. Jedino mogu biti autentične ili ne i to je sve.

Stil pisanja i iznošenja nešto je sasvim drugo. Mi smo se odlučili za pitko, lakoprobavljivo štivo, raznoliko po sadržaju, neuobičajeno po stilu, a zabavno i duhovito po duhu kojim odiše. Barem se tako nadamo. Namjenjeno je svima onima kojima nije potreban nikakav prevoditelj za Naške beside i koji odmah znaju šta je “pjesnik time htio reći” i prije nego što dovrši misao. Zato nećemo ni prevoditi te naške beside (osim prigodice i ako procjenimo da je nužno) zato jer su

a) naške beside, a napose fraze, zbog svoje iznimne osebujnosti, specifičnosti i višeslojnosti, najčešće neprevodive (gola rič, kao prijevod, sama po sebi, ne sadrži u sebi cjelokupni smisao nekog naškog izraza;i zato se prevodom osiromašuje ili gubi izvorni smisao, pa ga u punini može razumjeti jedino izvorno, NAŠKO ČELJADE)

b) nije ih potrebno prevoditi onima koji ih razumju, a oni koji ih ne razumiju, njih ionako neće zanimatu prijevod

To je sva NAŠKA ČELJAD, pa ma gdje da ju je život razbucao. Oni sami znaju da jesu to što jesu: naška čeljad, i zato im ne treba nikakva članska iskaznica kao dokaz. Baš takvima smo upitili naš poziv putem naše stranice Naške Beside i oni nas nisu ispitivali da im preciziramo i pojasnimo što to točno znači kao što Rvatu ne moraš objašnjavati šta znači rič Rvat. Bilo bi to… pa, gotovo svetogrdno.

Tako će i naška čeljad kojoj se ovdje obraćamo, automatski prepoznati svoje “naško” kao što prepiznaju gangu, gusle i diple, a da im se ništa ne mora objašnjavati. To je naška pisma, reći će strancu ako ga upita. I to je to. Eto, njima je posvećena i njima namjenjena ova Naška besida za koju se nadamo da će postati trajni spomen i sjećanje na ono što su živjeli, voljeli i za što su se krvavo borili i umirali toliki naraštaji naške čeljadi uključujuć i naše očeve i majke.

Ovdje koristimo ikavicu kao naš autentični narječje, te dijalekt ŠTA-kavicu, a ne ŠTO-kavicu kojom nikada nitko nije govorio na širem području duvanjske i cetinske krajine, barem koliko je nama poznato, a što potvrđuju svi nebrojeni komentari ma mašoj stranici Naške Beside. gdje svi do jednoga, još uvijek, koriste “ŠTA”, umjesto “ŠTO”.

Stoga koristimo ovu prigodu da bi skrenuli pozornost našim, leksikografima, jezikoslovcima i ostalim intelektualcima, te svim odgovornim ljudima na političkim i inim položajima moći. Čemu prislino svođenje ŠTA-kavice na ŠTO-kavicu kada su to različiti dijalekti, baš kao što su to ikavica i ijekavica. Pa ako je ovdje to jedno jedino slovo razlike dovoljno da govorimo i priznajemo dva različita narječja (ikavicu i ijekavicu), zašto bi sa štOkavicom i štAkavicom bilo drugačije? Ne vidimo, dakle, ni jednog jedinog opravdanog razloga za takvu diskriminaciju jednog, po svemu ravnopravnog i podjednako vrijednog izričaja hrvatskog naroda i htvatskog kraja.

Naš zavičaj je već odavna opustio i zamro kao iostala ruralna područja diljem Hrvatske i BiH. Proći će još neko vrijeme dok ne shvate kako na Zapadu stvari stoje drugačije. Bogati se vraćaju k priodi, a sirotinja iz nje bježi u velike gradove gdje se svakodnevno bori za koricu suha kruha po tuđim kućama i tuđim gazdama. Teško da je itko pobjegao od gladi. Upravo suprotno. Došavši u tuđi svijet, tuđu državu, tuđi grad… izvgnuli su se gladi i pniženju. Zašto čeljad to sebi radi? zato da bi bili “in”; moderni i trendi. Suvremeni i nesretni. Je li to pravo rješenje?

I nije to samo problem naških, duvanjskih krajeva. Seljačko stanovništvo diljem Hrvatske i BiH masovno bježi sa sela ne bi li se silom pograđanilo. E, moj narode! Čeljadi moja, luda. Što imaš od toga da se pribrojiš građanstvu’ kakav je u tome berićet i kakvo zadovoljstvo? U duši ćeš zauvijek ostati ono što jesi, pa otišao ti i u drugu galaktiku. Seljak se može biti na temelju mjesta rođenja ili boravka, a može i po karakteru. Onaj koji se srami svojih seljačkih korjena je prava seljačina, a ne onaj koji čuva svoje ovce i u miru Božjem zarađuje svoj kruh svagdašnji.

Gradovi su krcati seljacima i seljačinama. Sela su odavno žalosno opustjela jer mahom nam upravo te seljačine kroje život. Oni se još uvijek nisu dovoljno nadobrovoljili građanštine, pa ne mare za propadanje naših najvrijednijih blaga; plodne i rodne zemlje naših djedova i pradjedova čija djeca su prisiljena odlaziti u gradove kako bi se školovala, zaposlila, našla životnog partnera. Ostali , naravno silom trendova i mode, slijede njihov primjer u tako smo došli do apsurdne situacije kad doslovno vodu pijemo, a rujno vino prolijevamo tražeći kruha preko pogače.

Na selu nikada niko nije bio beskućnik niti je ikada tko umro od gladi, smrzavanja i bijede jao što se svakodnevno događa po gradovima, pa ipak čeljad hrli u gradove ko ovce na solilo, pa bi lizale, lizale sve dok ne bi pocrkale.

Jadan je to kruh i jadan život, čeljadi moja, priznali vi to ili ne. U većini slučajeva, stari su se zaputili stopama svoje dice i tako svoja ognjišta zauvijek napustili, a svoju tradiciju više nemaju kome predati. “A štaš, moj sinko. Sva dica nam u gradu, pa moramo i mi za njiman.”, najčešće isto odgovaraju starci s dubokim uzdahom i tugom u srce. Dođu u grad, zatvore se među skučena četri zida i lagano venu, bez svoga vrta, svojih njiva, svoje beside, svoje čeljadi i svoga zavičaja. Starost im se svela na puko čekanje smrti, što nikako nisu zaslužili, ni oni, ni ijedan čovjek. Napose ne oni koji nisu navikli na plandovanje i dangubu.

Odvojiti seljaka od zemlje isto je što odvojiti nejako mladunče od majke. Mo’š ga slobodno ubit, rekli bi oni sami. A svigdje je tako, ne samo sa našom kršnom Ercegovinom. Naša lika ne može biti pustija i mervija, naši otoci i naša ravna Slavonija. Sve što je istinski vrijedilo, što je pridonosilo rastu i razvoju, i bilo ponos naše kulturne i ine baštine, nemarom seljačina na presudnim položajima, žalosno je prepušteno medvjedima, vucima i zmijama. Žalosno je što moramo čekati da nas UN, s vremena na vrijeme, podsjeti da imamo ili smo imali, mnogošta vrijednoga, no to ne shvaćamo dok se to i službeno ne proglasi i zaštititi kao poseban spomenik kulture. Pa, kakav smo mi to narod, čeljadi moja!

Dok neki narodi lamentiraju svojim vrijednostima i tamo gdje ih se ni uz pomoć povećala ne ože primjetiti, mi ne vidimo ono što je vidljivo i sa Mjeseca. Najbolja ilustracija toga što govorimo jest ova naša stranica Naške Beside gdje smo utrošili mnogo vremena, energije i truda, a ponekad i živaca uvjervjuć naše naške prijatelje kako prikupljanje naških besida i naških frza nije šprdnja i iskonica, i da nemamo nakanu time ikoga zabavljat. Taman posla. I sve to besplatno.

Još manje nam je do ismijavanja i sprdačine sa naškom tradicijom, naškim besidama i naškim korjenima. Tko se svoga srami, čini to na vlastito rugo.

Činjenica je međutim, da i unatoč svoj toj prepisci, koja im je uglavnom nekako izmicala, što zbog izrazitog facebook-ovog diskriminiranja pisanih i autorskih sadržaja, te napadnog privilegiranja i poticanja slikovnih i kratkih formi sa što manje teksta, a što zbog uvriježene lijenosti i ne shvaćanja ozbiljnim posla kojeg smo se latili. postoje neke sitne naznake kako se to, malo po malo mijenja, no za sada odaziv još uvijek nije onakav kakvom smo se u početku nadali, kako po brojnosti, tako i po entuzijazmu i doprinosu.

U svakom slučaju, bolje išta nego ništa, pa smo iznimno zahvalni za svaku novu besidu koju od njih iskmačimo, pa koliko koštala da koštala. Nadamo se da će se stvari vremenom promijeniti na zadovoljstvo svih nas, uključujući i sve naše drage koji nam više ne mogu fizički pridonijeti, ali su nam u nasljedstvo ostavili sve ono što nas čini ljudima. Upravo svima njima posvećujemo ovu Našku besidu i na taj način izgovaramo im svoje glasno HVALA ZA SVU VJEČNOST.

Sjećam se i danas kako smo, kao dica žudili za bilim kruvom iz zadruge. Zvali smo ga, odmilja, duvanjski kruv. danas jednako tako žudimo za tim našim domaćim, prirodnim, mirisnim, neponovljivim crnim kruvom ispod sača, ali ga više nemamo prilike jesti. Toliko toga vrijednoga i jedinstvenoga nepovratno se izgubilo zbog simanute politike novosvjetskih, suvremenih političkih i društvenih kretanja na ovim prostorima. Kretanja koja pustoše oko sebe sve što nije in i trendi, po ćeifu strancima ili moćnicima.

Postali smo robovitkz-ih“svjetskih kretanja” kojima nije cilj zaštititi nečiju baštinu, očuvati starine, i zadržati vrijednosti, nego se vode isključivo interesima krupnog kapitala koji preko noći obotali našu domaću, mirisnu SLANINU i od nje napravi plastificirani ŠPEK koji slanine nije ni vidio, ali se ipak prodaje kao suho zlato, dok se seljak koji je proizvodi, istovremeno degradira, osiromašuje i tjera sa svoje zemlje. E moj narode!

Ovo je samo jedan primjer u moru drugih koji su našku domaću hranu, nekoć sinonim za jelo siromašnih, oteli iz ruku iz kojih su potekla, i kamo prirodno pripadaju, pa nakon što su ih otrovala i unakazila do neprepoznatljivosti, na njima zgće grdne pare, dok vi, istovremeno, kuburite kako znate i umijete, po svojim selima ili ih, u očaju napuštate zauvijek. To se zove bjelo-svjetska politika, svjetska globalna kretanja i suvremena politika – demokracija uvezena sa dičnog Zapada koji je za male igrače, poput Hrvatske, isto što i vaktile za nas, dicu, onaj“zamamni”, bili, duvanjski kruv. E moj narode! Moja hrvatsk, zaluđena, čeljadi! Kad ćete progledati i vidjeti da vaša rodna gruda nikome ništa ne znači ukoliko u tebi samome ne znači.

Šta će ti pomoć stranca koji će ti za tu pomoć oteti didovinu i ponovno je prodati tebi za suho zlato, kao što to već dugo čini sa slaninom, čvarcima, pršutom…. Unakazi, umotaj u blještavi papur, dodaj zvučnu etiketu i eto ti luksuznog, skupog proizvoda. Prije toga nitko u njemu nije vidio ništa posebno. Potpuno isto je sa svim ostalim…. sa zemljom, ljudima, proizvodima, kulturnom i inom baštinom…. E, moj narode! Moj sritni, slipi narode!

Čemu se onda čidiš svim tim suvremenim bolešćurama koje prije nisu postojale, baš kao ni špek, čvarci i ostali posuvremenjeni proizvodi tvoga vjekovnog zanata. Ništa nas ne boli kako smo se otuđili od samih sebe, zavičaja i tradicije, prirode, i čovjeka i Boga: Svojih korjena, predaka, svoga duha i svoga ruha; od svoje izvorne biti.

Ovim malim pothvatom, velika srca, nastojimo, barem na to skrenuti pažnju, ako ništa drugo. I zapitati, uzgred, našku čeljad: Gdje nestade naša slanina, naši čvrljci i naše maslo? I zašto čvarci nisu smišna besida, a čvtljci jesu? Možda zato što su ovi drugi izvorniji, stariji i autentičniji.

Naš velikan Ljubo Stipišić-Delmata, postao je znamenit po tome što je sve pretresao ne bi li na svjetlo dana iznio, a potom uglazbio, još koju prastaru dalmatinsku rič (poput šempje, friži i sl.), a sin mu Đibo nastavlja očevim stopama. I zato ga svi volimo i poštujemo. Jesu li naške prastare beside i izričaji manje vrijedni od dalmatinskih i tko je onaj ko je mjerodavan da o tome sudi? Riječi, same po sebi, su neutralne. Mi smo oni koji im daju smisao i težinu. Stoga, ne postoje dobre i loše riči, nego takav odnos spram njih.

Volimo, naravno, svoju Našku čeljad, kako i ne bi, pa ipak ponekad se doimaju čudno. kao da se nekako skanjuju i srame svojih korjena, svoje beside…. svoga naškoga. Ovim štivom nastojimo vratiti neprihvatljivu lošu reputaciju koju je naškim besidama priskrbila, u prvom redu, upravo naška čeljad, a drugi jedva dočekali. Tako se ponosimo ako savladamo kakvu stranjsku rič poput: stejdž, hešteg, star, vojs, mesindžer…, kao da su nekakav božanski izričaj, a svoje, istovremeno, potiskujemo u zaborav. Ne, nisu anglizmi nikakav božanski izričaj, čeljadi….samo nam se, kao takav, imije nametnuti.

Ne vidimo nikakve potrebe da svoj jezik toliko natrunimo tim novim nadri-jezikom (balkanskim engleskim). Ako već ne možemo spriječiti, njegujmo i svoje barem toliko koliko i tuđe. Možda će nam svima biti bolje. Sve uvijek kreće prvim korakom, pa tako i to. Naša staračeljad više ni riječi ne razumiju kad gledaju kakav zabavni show!!!! šou – a sve češće se taj poengleženi, apsurdni sleng čuje u našim informativnim, obrazovnim i znanstvenim emisijama.(Imate naveden heš-teg pa se javite sms-om. Što od toga razumije prosječan hrvatski starac?

Svoju Uvodnu besidu bi smo, u duhu našeg šaljivog, ali ne manje ozbiljnog, duha mogli podnasloviti: VRAĆAJTE NAŠU SLANINU! (dok se nismo sticali)