Živa istina: Ko te šiša

Iz daleke Australije, doveo sin materi snajku.
Ne zna beknut hrvatski, kao ni svekrva ingleški.
Nakon par dana, stigne i drugi brat, te njih dvojica odluče naučiti nevistu kako se kod nas pozdravlja svekrva.
I dok je ona trknula u šušaru, skinuti pršut i sudžuka za mezu, nevista je sve bolje i bolje sricala teškoizgovorljivi “pozdrav” kojim će, kako joj rekoše, ugodno iznenaditi i silno obradovati svekrvu.
“Odman će vidit da imaš volju i da se trudiš učiti”, nadodaše.
Naravno da nije sumnjala.
Humor takve vele, poznaju valjda samo Ercegovci.
Za par trenutaka upornog ponavljanja, napokon je solidno svladala izgovor.
Jedva su čekali vidit materin izraz lica kad snaja zaguguče “pozdrav”.
“Ali, pričekaj dok te ona prvo nešto upita, pojasniše joj, pa tek onda odgovori”
Ok.
Ok.
I evo ti svekrve s pladnjem pripunim domaćih delicija.
Svi napeto čekaju da štogod prozbori nevisti, uključujuć i nju, koja u sebi ponavljaše netom naučeno.
– Je li se ona ikad prije, liznula, pršuta? – upita sina stavljajući na stol pladanj.
– Pa, pitaj je! – smješka se on.
– Nu…pa, kad neće razumit.
– Možda i oće.
Mater se ko malko nećka, pa joj se obrati kao da i nema jezične prepreke.
– Jesi li?
Na dogovoreni signal očima, nevista zacvrkuta.
– Ko te shisa.
– A? – zbuni se ova i pogleda sina.
On nešto zatramandža po ingleški, pa ona ponovi razgovjetnije.
– Ko te šhisha!
Mater opet zbunjeno gleda sina, nevista muža.
Ni jednoj ni drugoj ništa nije jasno.
Jednoj zbog toga što na vlastite uši čuje, a ne viruje;
Drugoj zato što je izostala reakcija radosti koju su joj obećali.
– Mi smo se, bona, malo šalili, pa smo joj rekli da se tako kod nas pozdravlja svekrvu. I ona se sritna satrala od ponavljanja, samo da bi te obradovala…
Materi krenuše suze radosnice, pa, uz široki osmjeh i još širi zagrljaj, izljubi nevistu srčano i bučno kao da je ne znam ti ja šta učinila.
– Jesmo ti rekli! – smiju se ova dvojica, a nevista, presretna što je dobro svladala tešku rečenicu, za svaki slučaj, još jednom zaguguta: “Ko te šhisha!
Zlu ne tribalo!
Svi se slatko ismijaše, a njih su dvi cvitale od radosti.
– Ma, samo nek je ponaški, pa šta bilo da bilo, et… – pojašnjavaše sritna svekrva, otvorenim dlanom brišući suze.
Videći to, nevista se, ganu, još jednom je toplo zagrli, obujmi joj glavu dlanivima, kao ditetu i ponovi što je bolje znala i umjela: “Ko te shišha, mama!”
Na kraju su svi, kroz smijeh, krišom brisuckaki suze ganuća…
Čak i muškadija!
Živa istina!
Imamo svjedoka.
******
Hvala našoj dragoj čitateljici što nam je povjerila ovu toplu obiteljsku priču, u kojoj se miješaju suze smijeha, radosti i ganuća; podjenako iskrene i podjednako divne.
Toga valjda ima još samo kod nas, Ercegovaca.

Biralo me