Posveta koju mi je na početku svog romana „Kiša boje tulipana“ napisala širokobriješka književnica Sanijela Matković, nije bila obična posveta čitatelju, onakva kakvu obično pišemo na početku svojih romana prijateljima i poznanicima, lijepo sročena i prigodna, a ustvari prilično bezlična. Ova posveta je bila upućena baš meni, konkretnoj osobi s kojom autorica dijeli neko mjesto, neko maleno zajedničko iskustvo.
Naslov romana mi je u tom trenutku izgledao samo kao uspješna poetska slika, u čije značenje, zbog vlastitog neznanja, nisam proniknula.
Roman je pisan u obliku dnevnika, u prvom licu, kompozicijski je ravnolinijski, sadržajem usko priljubljen uz život glavne junakinje Lane, slobodne, samosvjesne, situirane žene na rubu mladosti, slikarice i književnice. Likovi s kojima Lana dolazi u kontakt, dopunjuju njezin život, ali ni u jednom trenutku ne izbijaju u prvi plan. Iako ti likovi nisu samo dekoracija, iako svi djeluju stvarno i uvjerljivo, ni jedan od njih ne nosi tu količinu energije i dinamike koju nosi Lana, potpuno posvećena svojoj umjetnosti, a posebno slikarstvu.
Opisi pripremanja, osmišljavanja i prezentiranja izložbi Laninih slika najbolji su prilozi romana, dijelovi na kojima se zastaje i koji neće lako ishlapjeti iz sjećanja. Lana je žena koja mnogo radi i mnogo putuje pa nas, shodno tome, u kratkim, dinamičnim ulomcima, vodi od Zagreba, Voloskog, Opatije, Budve, Venecije i Ljubljane do Grčke i natrag, a u svakom tom mjestu zbiva se nešto zanimljivo, čak sudbonosno.
A onda joj se dogodi Parkinson. Lana biva zaustavljena u letu. Grubo i nenajavljeno. Nevjerica, bespomoćnost, očaj, osjećaj beznađa, prve su reakcije na nastalu situaciju, a onda dolazi smirivanje i prihvaćanje života sa svime što
on sobom nosi.
Kao da je život u jednom trenutku odlučio zastati, usporiti, kao da je poručio:“ Zaustavi se. Previše žuriš. Teško te je pratiti. A još toliko toga možeš dati onima koji su potrebni utjehe i nade. Poći ćeš među njih kao jedna od njih.“
I Lana je pošla. Nastavila je slikati, nastavila živjeti, nastavila se radovati svakom lijepom trenutku i svakom dobrom čovjeku kojeg joj sudbina na put nanese.
U tom mi se trenutku otvorilo puno značenje naslova romana „Kiša boje tulipana“, zabljesnulo me svojom porukom da život uvijek ide dalje, da je vrijedan sam po sebi i znam da poruku duše ovog romana neću zaboraviti.
Marija Juračić
