Na padinama brda Huma u Mostaru nalazi se staro katoličko groblje čije ime malo tko povezuje s jednom od najuglednijih obitelji 17. stoljeća.
Njihov su grb potvrđivali ugledni ljudi iz Dubrovnika, a korijeni ih vode u jedno selo kod Širokog Brijega.
Riječ je o Šoinovcu, koji uz Smrčenjake spada u najstarija katolička groblja u Mostaru.
Nikola Mandić (1923. – 2023.) u knjizi “Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokome Brijegu i okolici” piše da su Šoići, starinom Mirilovići, prije oko tri stoljeća darovali dio svoje velike parcele na padinama Huma kako bi se ondje osnovalo groblje.
Prema drugoj predaji, groblje je ime dobilo po fra Ivanu Šoiću, mostarskom župniku koji je umro 1714.
Mandić dodaje da su Šoići kod mostarskih Hrvata pali u zaborav, pa je odlučio oživjeti uspomenu na njih, kako piše, kao na “velike i slavne hrvatske domoljube“.
Grb Mirilovića
Šoići su, prema Mandiću, bili ogranak starog plemena Mirilovića, koje je u srednjem vijeku živjelo u Uzarićima kod Širokog Brijega i imalo vlastiti grb, objavljen u Fojničkom grbovniku.
Grb obitelji Mirilović. Izvor: Fojnički grbovnik.
Kako tvrdi Nikola Mandić, glavnina Mirilovića izbjegla je pred osmanskim osvajanjem u Petrovo polje kod Drniša, gdje je naselje po njima dobilo ime Mirlović. Od onih koji su ostali u Uzarićima nastali su Šoići.
Da je riječ o istom rodu, potvrđuju i franjevačke isprave iz 17. stoljeća, u kojima se obitelj naziva “Soich di Mostar in Ercegovina, altrimente detta Mirilovich“, odnosno Šoići iz Mostara u Hercegovini, inače zvani Mirilović.
Te je isprave sabrao i objavio fra Dominik Mandić u knjizi “Acta franciscana Hercegovinae” (1934.), a sačuvane su u obiteljskom kodeksu Šoić-Mirilovića u Imotskom.
Svjedoci iz Dubrovnika
Krajem 17. stoljeća Šoići su se, kako piše Marijan Sivrić u knjizi “Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje (1667.–1808.)”, preselili u Dubrovnik, gdje su neko vrijeme bili trgovci.
Ondje je 16. prosinca 1696. na talijanskom napisana prva od dviju isprava kojima se potvrđivalo njihovo plemstvo:
Mi niže potpisani kršćani katolici Kraljevstva Bosne potvrđujemo da je navedeni grb obitelji Mirilović preuzet iz knjige o slavnim obiteljima Ilirika koja se čuva u Bosni, jer smo ga u toj knjizi više puta pozorno vidjeli, u potvrdu čega se potpisujemo vlastitim rukama. U Dubrovniku, 16. prosinca 1696.
Ispravu je potpisalo sedmorica svjedoka, a među njima je bio i Nikola Bošković, dubrovački trgovac rodom iz Orahova Dola u Popovu, otac slavnog znanstvenika i svećenika Ruđera Boškovića.
Uz njega su potpisani Filip Brnjaković zvani Grubišić, Ivan Benigni, otac Salvator iz Sarajeva, fra Juraj Vuknić iz Imotskog, fra Petar iz Rame i fra Toma Radatović, gvardijan samostana u Zaostrogu.
Spomenik Ruđeru Boškoviću u Ravnom.
Dva tjedna kasnije, 30. prosinca 1696., franjevci iz samostana u Primorju potvrdili su i podrijetlo obitelji:
Mi niže potpisani redovnici, manja braća opservanti svetog Franje, potvrđujemo da su gospoda grofovi Petar i Mate Šoić iz Mostara pravi potomci obitelji Mirilović, jer dobro poznajemo njih i njihovu kuću. U potvrdu čega se potpisujemo vlastitim rukama u ovim samostanima u Primorju, 30. prosinca 1696.
Potpisali su je, među ostalima, fra Ante Bešlić iz Rakitna, fra Andrija Rupčić, gvardijan u Makarskoj, i fra Franjo Marinović iz Brotnja, gvardijan samostana Svetog Križa u Živogošću.
Pravi branitelji katoličke vjere
Najglasovitija katolička obitelj u Hercegovini u XVII. stoljeću bila je trgovačka kuća Šoića u Mostaru, zapisao je fra Dominik Mandić.
Prema predaji, Šoići su živjeli u današnjoj Panjevini.
Franjevci su im zasluge priznavali više puta. Provincijal Bosne Franjo Budalić proglasio je 10. kolovoza 1696. u Makarskoj braću Petra i Matu Šoića osobitim dobrotvorima i zaštitnicima franjevačkog reda u primorskim krajevima.
U istoj ispravi hvalio je i stariju generaciju, njihova oca Ivana i strica Matu Šoića, koji su pomagali samostane, otkupljivali kršćanske robove i branili katolike pred turskim sudovima. Zasluge obitelji sežu, dakle, i u vrijeme prije Bečkog rata.
Godinu kasnije, 20. listopada 1697., starješine samostana u Primorju zapisale su da stariji Šoići za opće dobro nisu štedjeli ni svoj život ni imetak, a braću su nazvale “pravim braniteljima katoličke vjere“.
Od Dubrovnika do Zadra
Nikola Mandić zaključuje da su Šoići pobjegli iz Mostara u Primorje za vrijeme Bečkog rata (1683.–1699.), nakon što su doznali za veliku pobjedu kršćanske vojske pod Bečom 1683.
Šoići su godinama obilazili franjevačke samostane od Dubrovnika do Zadra i poticali fratre i utjecajne ljude da kod Mlečana zagovaraju oslobođenje Bosne i Hercegovine.
Njihov je trud urodio plodom samo u Imotskoj krajini.
Mlečani su napad na Imotski u Malom ratu (1714.–1718.) poduzeli tek kad su im braća Šoić jamčila da će platiti topove ako ih izgube, a Mate Šoić postao je prvi zapovjednik oslobođenog Imotskog.
Kuća na staroj pjaci
Mate Šoić u Imotskom je na staroj pjaci sagradio plemićku kuću, a od Mlečana je dobio zemlje, kule i mlinice kao zamjenu za imanja ostavljena u Mostaru.
Na dužnosti zapovjednika ostao je do smrti 1743., a obitelj Šoić-Mirilović trajno se nastanila u Imotskom i Splitu.
Njegov potomak Sloven Šoić-Mirilović, pravnik i sudac u Imotskom, autor je poznate imotske pjesme “Tiho pada snijeg“.
Zagonetka nestalih potomaka
Što se dogodilo s ostatkom roda u Hercegovini, izvori se ne slažu.
Brojno pleme Mirilovića starinom je iz Uzarića kod Širokoga Brijega. Za vrijeme Bečkoga rata većina ih je iselila i nastanila se u sjevernoj Dalmaciji nedaleko od Šibenika u mjestu koje je po njima prozvano Mirilovići; drugi su izumrli u staroj postojbini od kuge koncem XVIII. stoljeća, zapisao je fra Dominik Mandić 1934. godine.
Nikola Mandić ne slaže se s tom tvrdnjom, a dokaz pronalazi u popisima katolika iz 1743. i 1768., koje je sami fra Dominik Mandić objavio 1962., 28 godina nakon svoje prvotne bilješke.
U njima Šoića i Mirilovića nema ni u Uzarićima ni drugdje u Hercegovini, pa nisu mogli izumrijeti nakon tih popisa.
On smatra da njihovih potomaka u Hercegovini još ima, ali pod nekim drugim prezimenima.
To se ne može provjeriti, jer su matice stare župe Široki Brijeg, kojoj pripadaju Uzarići, uništene 1947. godine, navodi on.
U Hrvatskoj su tragovi ipak ostali, pa su se Šoići i Mirilovići mogli pronaći na popisu stanovništva iz 1948. godine.
Selo kod Drniša
Da su Mirilovići doista bili u kraju oko Drniša, potvrđuje i povjesničar Krešimir Kužić, koji ih prema osmanskom popisu bilježi već 1528. u Gracu pod Svilajom, na rubu Petrova polja, a 1559. u Konjevratima.
Po njima su ime dobila dva sela, Mirlović Polje i Mirlović Zagora.
Šibenski povjesničar i konzervator dr. sc. Ivo Glavaš u kolumni za Šibenik.in piše da su se u šibensku Zagoru u prvoj polovini 16. stoljeća doselila tri vlaška katuna, Mirilovići, Radohnići i Vojihnići, koji su najvjerojatnije bili iz Hercegovine.
Vojihnići su jedan od oblika imena Vojnovića, a u Mirloviću Kužić bilježi upravo Nakiće Vojnoviće, rod iz kojega je potekao slavni serdar Mate Nakić Vojnović.
