Bilo je to jedno toplo poslijepodne u Hercegovini. Idealno za igru, a naš junak desetogodišnji Marko odlučio je malo poigrati se s nogometnom loptom. I sve je bilo dobro dok nogometna lopta nije razbila novi prozor na dnevnom boravku. Zvuk loma stakla presjekao je tišinu poput iznenadnog udara groma iz vedra neba.
Marko se skamenio. U tom trenutku na pragu se pojavljuje njegova mater. U ruci je držala krpu za brisanje prašine, a pogled joj je oštriji od najoštrijeg noža.
Crni Marko šta to uradi? „Dođi vamo. Dođi vamo, neću ti ništa., povika Ruža.
Marko je poučenom iskustvom znao da ako ti mater kaže da ti neće ništa, u prijevodu to znači da ti se crno piše.
Nisam namjerno, majke mi moje. Lopta je sama skrenula, vikao je Marko sa sigurne udaljenosti od deset metara, lagano se krećući unazad.
Znam da nisi, ta đe bi ti. Samo ti dođi da vidim jesi li se posjekao“, nastavi mater dok joj se desna ruka polako, potpuno neprimjetno, spuštala prema desnoj nozi. U djeliću sekunde je skinula svoju legendarnu plastičnu papuču Borovo i zauzela bacački stav.
Bježi, vrisnuo je Markov mlađi brat, koji je do tada sve promatrao kroz razbijeni prozor.
Marko je potrčao kao da ga goni čopor bijesnih ćukenja. Mater je bacila papuču prema njemu. Projektil je poletio kroz zrak i za nekoliko cenata promašio Marka. Marko nije stajao. Znao je da ako stane, slijedi susret s kuhačom i ne gone mu degenek.
Stani kad ti kažem. Ako ću trčati za tobom, duplo ćeš dobiti, vikala je mater u punom sprintu dok joj je pregača vijorila na vjetru poput plašta Supermena.
Utrka se preselila u dvorište. Marko je trčao oko stola pod bajamom, a mater ga je pratila u stopu.
Majke mi, neću nikad više. Zvat ću tatu, urlao je Marko da su ga čuli i u zadnjoj kući u selu.
Zovi tatu i policiju, nitko te spasiti neće. Stani odmah kad ti lijepo kažem, urlala je mater dok joj je dohvatila prut od vrbe koji je zlokobno sjekao zrak.
Marko se bacio kroz živicu u susjedovo dvorište i pobjegao u zadnji moment. Mater je stala na živici, zadihana, popravljajući frizuru: Dobro, dobro. Doći ćeš ti kući kad ogladniš, pa ćeš ti vidjeti svoga boga.
Marko je lunjao kroz selo čekajući da se majka odljuti. Ali mater je bila u pravu jer je u međuvremenu i ogladnio. Prazan želudac je krčio jače od slomljenog prozora i polako se ušuljao u kuću kroz balkonska vrata. Napravio je dva koraka prema kuhinji, a onda je odjednom zasvijetlila stolna lampa u kutu.
U fotelji je sjedila mater s rukama prekriženim na prsima. Kraj nje je na stolu stajala ona ista papuča i vrbin prut spremni za akcije.
Pravila se kao da se ništa nije dogodilo, s istim onim jezivim smiješkom s početka priče. Oooo, stigao je moj nogometaš. Pa dođi vamo, sine, rekla sam ti da ti neću ništa.
Marko je samo progutao knedlu u grlu i shvatio da je ova utakmica tek sada započela.
U trenutku kada je mater uzela papuču sa stola, s ulaza se začulo prepoznatljivo škripanje ulaznih vrata i kašalj koji je mogao pripadati samo jednom čovjeku. Ćaća se vratio sa smjene na građevini, umoran, prašnjav i gladan kao vuk.
Marko je u tom zvuku vidio svoju slamku spasa. Ćaća, povikao je, pokušavajući zvučati što umiljatije.
Ćaća je ušao u kuhinju, spustio torbu na pod i bacio pogled na prozor zakrpan komadom kartona, a onda na svoju ženu koja je još uvijek držala Borovo papuču u zraku kao teniski reket.
Što je ovo? Kakva je ovo promaja u kući?, povikao je skidajući kapu s glave.
Tvoj sin, nogometaš, razbio je prozor loptom, zagalamila je mater podižući ton. Cijeli dan ga gonjam po selu, pobjegao je u šumu ko hajduk.
Ćaća je polako sjeo za stol, duboko uzdahnuo i pogledao sina. Nije trčao kao mater, ali kad bi on skinuo svoj kaiš, to je značilo kraj svijeta i siguran degenek. Ćaća je polako stavio ruku na kopču remena. Marko je u sekundi problijedio ko krpa.
Nemoj da nisi jadan, odjeknuo je odjednom glas iz mraka hodnika.
U kuhinju je uletjela baba. Na glavi je imala maramu, u rukama krunicu, a u očima onaj prepoznatljivi zaštitnički sjaj koji imaju samo babe kad im netko dira mezimca. Odmah se postavila kao živi štit između Marka i ostatka obitelji.
Pustite jadno dite. Šta ste svi skočili na njega, vidiš da je preplašen, povikala je baba, šireći ruke da potpuno sakrije Marka iza svojih skuta. Prozor se dade popraviti, bitno da je živa glava.
Baba, ne mišaj se, odbrusila je mater. Razbio je novo staklo, lagao mi u lice i bježao. Mora jednom naučiti lekciju da se ovo više ne ponovi.
Kakvu lekciju, jadna ti sam ja?, uzvratila je baba, držeći Marka za ruku iza leđa i potajno mu gurajući u šaku komad domaće pite koju je sakrila u džep od pregače. Pa ti si sine kad si bio ovoliki ko on zapalio susjedu štalu pa te nitko nije zbog toga izdegenečio.
Ćaća je zastao s rukom na kaišu. Pogledao je babu, pa ženu, pa Marka koji je iza babinih leđa preplašeno žvakao pitu od sira. Spomen štale ga je očito bio pogodio.
To je bilo drugačije, mati. , promrmljao je, pokušavajući ostati ozbiljan, iako mu je kut usne lagano podrhtavao.
Što je drugačije? Isto si bježao po selu, a ja sam ti hranu nosila!, posramila ga je baba pred vlastitim obitelji.
Mater je shvatila da gubi autoritet. Hoćeš li ti biti muško u ovoj kući ili da ja uzmem stvar u svoje ruke, zaderala se na muža.
Ćaća je pogledao ženu, svjestan da ako sad ne poduzme ništa idućih mjesec dana neće jesti ništa kašikom. Pogledao je Marka i strogim glasom povikao:
Marko. Izlazi odma iza babe.
Marko je polako provirio, a baba ga je još jednom pokušala zagraditi. Nemoj ga dirat, da nisi jadan.
Majko dosta, presjekao je ćaća, a onda se unio Marku u lice: Sutra u sedam ujutro te budim. Ideš sa mnom ujutro po novi prozor. Ako te ne bude u krevetu, ovaj kaiš će progovoriti tri jezika. Jesi li me sada dobro čuo?
Jesam, ćaća Hvala ti, ćaća, rekao je Marko, sretan što je prošao samo s prisilnim radom umjesto degeneka.
Mater je ljutito frknula i bacila papuču na pod i zagalamila: Svi ste vi ludi u ovoj kući, i ti i tvoja mater.
Nevista nemoj misliti da ja ne znam da si ti njegovih godina traktorom udarila u ćaćin auto i razbila ga, reče baba ko is topa.
Sada je mater već ljuta ko puška otišla u svoju sobu proklinjući kuću u koju se udala.
Kad se situacija smirila ćaća je namignuo Marku sjeo za stol i rekao babi: Majko daj i meni komad te pite umrijet ću od gladi. A ti briši u krevet prije nego što se mater vrati.
Marko je poletio prema svojoj sobi brže nego što je popodne bježao od leteće papuče, dok je baba u kuhinji tiho pobjedonosno šaputala: Eto ti tvoga ‘neću ti ništa, kod babe nema degeneka.
HERCEGOVINA.in
