Unatoč ustavnim jamstvima o ravnopravnosti triju jezika, portali Vlade i Narodne skupštine RS-a ne nude mogućnost odabira hrvatskoga standarda.
Budući da jezik predstavlja najizražajniju i najprepoznatljiviju formu kulturnoga identiteta jednoga naroda, odnosno etnije, njegova vidljivost u tijelima javne uprave te u medijskoj prezentaciji rada tih tijela od osobitog je znančenja u višenacionalnim i višejezičnim političkim zajednicama i sustavima, kakav je i bosanskohercegovački. Kako u svojoj analizi piše Večernji list BiH, imati jasno vidljiv standardni jezik – što obuhvaća njegovu gramatiku, pravopis i rječnik – predstavlja ključni preduvjet ostvarivanja stvarne jezične ravnopravnosti.
Kada se analizira stanje na mrežnim stranicama javnih institucija u Bosni i Hercegovini, uočljive su izražene razlike među različitim razinama vlasti. Na državnoj razini, odnosno na mrežnim stranicama Vijeća ministara BiH, situacija u kontekstu uporabe hrvatskoga jezika uglavnom je zadovoljavajuća.
S druge strane, na mrežnim stranicama Vlade Federacije BiH kronično nedostaje dovoljna razina uporabne norme i njezine pretpostavke vidljive kroz kodifikaciju, no ondje ipak postoji opcija odabira jednoga od triju Ustavom prepoznatih jezika u BiH.
Ako na portalu Vlade FBiH odaberete hrvatski jezik, ipak ćete pronaći lekseme hrvatskoga standardnog jezika, što je, iako još uvijek daleko od ravnopravnog položaja, znatno povoljnija situacija u usporedbi sa stanjem u Republici Srpskoj.
Na mrežnim stranicama ključnih institucija Republike Srpske stanje nepoštivanja postojanja hrvatskoga jezika kao realnosti u BiH, pa tako i u tome entitetu, nalazi se na potpuno drukčijoj razini. Na službenim mrežnim stranicama Vlade Republike Srpske te Narodne skupštine Republike Srpske uopće ne postoji opcija odabira jednoga od triju ustavnih jezika, nego je uz engleski jezik po automatizmu zastupljen isključivo srpski.
Posebnu ironiju u ovome slučaju predstavlja činjenica da članak 7. Ustava Republike Srpske izričito navodi kako su službeni jezici u tome entitetu jezik srpskoga naroda, jezik bošnjačkoga naroda i jezik hrvatskoga naroda, dok su službena pisma ćirilica i latinica. Iako korisnici na spomenutim stranicama mogu odabrati ćirilično ili latinično pismo, opcije za hrvatski jezik uopće nema.
Nevjerojatno je da u 2026. godini, u razdoblju kada se iz Republike Srpske svakodnevno upućuju poruke o važnosti poštivanja konstitutivnosti naroda i povratku na „izvorni Dayton”, pripadnici hrvatskoga, ali jednako tako i bošnjačkoga naroda, pretraživanjem mrežnih stranica najviših tijela zakonodavne i izvršne vlasti RS-a ne mogu pronaći svoje lekseme, gramatiku i pravopis.
Budući da na početnim stranicama Vlade RS-a i Narodne skupštine RS-a u potpunosti nedostaje mogućnost jezičnoga odabira, analiza se usmjerila na preostalu mogućnost – pronalaženje tragova hrvatske pisane riječi u samim objavljenim tekstovima, priopćenjima i najavama.
Za potrebe ove analize provedeno je jezično istraživanje deset tekstova s mrežne stranice Vlade Republike Srpske objavljenih u razdoblju od 21. kolovoza do 5. studenoga ove godine, pri čemu je utvrđeno da su sva analizirana priopćenja napisana standardnim srpskim jezikom.
Koristeći iste kriterije, analizirana su i tri nasumično odabrana teksta na mrežnoj stranici Narodne skupštine Republike Srpske objavljena u razdoblju od početka godine pa do kraja srpnja 2026. godine, no ni u njima, unatoč uloženome naporu i dobroj volji, nisu pronađeni tragovi hrvatskoga standardnog jezika.
Zbog svega navedenog, tematiku službenoga prepoznavanja i vrednovanja jezika naroda koji bi morao biti konstitutivan na cijelome području Bosne i Hercegovine, pa tako i na prostoru entiteta Republika Srpska, svakako bi trebalo podignuti na znatno višu razinu te ustrajno tražiti uvođenje mogućnosti odabira jezika na početnim stranicama ključnih institucija RS-a.
