Unatoč najavama kancelara Friedricha Merza o potrebi fleksibilizacije, koalicijska vlada još uvik nema usuglašen prijedlog izmjena Zakona o radnome vremenu.
Osmosatno radno vrijeme, koje je u Njemačkoj uvedeno još u studenome 1918. godine, moglo bi nakon više od jednoga stoljeća pretrpjeti značajne izmjene. Iako je njemački kancelar Friedrich Merz (Fridrih Merc) prije nekoliko tjedana reformu Zakona o radnome vremenu označio kao odavno potrebnu, konkretan zakonski prijedlog još uvijek nije stigao pred saveznu vladu.
Unutar vladajuće koalicije demokršćana i socijaldemokrata i dalje ne postoji suglasnost o tome kako bi u praksi trebalo izgledati radno vrijeme duže od osam sati dnevno. Kancelar Merz raspravu o ovoj temi otvorio je 13. listopada na skupu poslodavaca u Berlinu, gdje je kao primjer naveo tvrtke u kojima zaposlenici rade gotovo 12 sati dnevno, tri puta tjedno. Poručio je kako radni dan duži od osam sati ne mora nužno predstavljati izrabljivanje radnika, nego poslodavcima i zaposlenicima može omogućiti fleksibilnije organiziranje poslovnih i privatnih obveza.
Na spomenutome skupu trebala je sudjelovati i ministrica rada Bärbel Bas (Barbel Bas), no ona je samo dan ranije podnijela ostavku na ministarsku dužnost te na mjesto supredsjednice SPD-a. Kao razloge ostavke navela je obiteljsku tragediju, ali i javne napade kojima je bila izložena, uključujući i one koji su dolazili iz redova koalicijskoga partnera. Upravo je njezino ministarstvo u međuvremenu zaustavilo daljnju pripremu ove reforme.
Bit neslaganja nalazi se u jednoj od odredaba koalicijskoga sporazuma. Stranke su se ugovorom obvezale da će omogućiti tjedno, umjesto dosadašnjega dnevnoga ograničenja radoga vremena. Prema trenutno važećim propisima, redoviti radni dan traje osam sati, a može se produljiti na najviše deset sati, pod uvjetom da se u razdoblju od šest mjeseci, odnosno 24 tjedna, u prosjeku zadrži osmosatno radno vrijeme. Zakon ujedno predviđa šest radnih dana u tjednu, od ponedjeljka do subote, što znači da zakonski tjedni maksimum iznosi 48 sati. Između dva radna dana zaposlenicima po zakonu mora biti osigurano najmanje 11 sati neprekinutoga odmora.
Nacrt zakona koji je ministarstvo pripremilo u lipnju zadržava osam sati dnevno kao osnovno pravilo. Mogućnost prelaska na tjedno ograničenje bila bi dopuštena isključivo uz dogovor socijalnih partnera putem kolektivnih ugovora te uz dodatne mehanizme zaštite zdravlja radnika, pri čemu bi se prosjek od 48 sati tjedno morao ispoštovati u razdoblju od 12 mjeseci. Prijedlog predviđa i uvođenje obveznoga elektroničkog evidentiranja radnoga vremena.
Poduzeća s manje od 250 zaposlenih dobila bi rok od dvije godine za prilagodbu, ona s manje od 50 zaposlenih rok od pet godina, dok bi poslodavci koji imaju najviše deset radnika bili trajno oslobođeni te obveze. Često spominjanih 13 sati rada dnevno predstavlja samo teoretsku granicu koja se dobiva kada se od 24 sata oduzme obvezni odmor od 11 sati, no u to se razdoblje moraju uračunati i zakonski propisane stanke, uključujući 45 minuta odmora za rad duži od devet sati.
Njemački poslodavci spomenuti su nacrt dočekali oštrim kritikama. Predsjednik Saveza njemačkih poslodavaca (BDA) Rainer Dulger (Rajner Dulger) ocijenio je da je nacrt prepun nepovjerenja prema poslodavcima i zaposlenicima. Slično stajalište iznio je i Oliver Zander (Oliver Cander), direktor Udruženja metalske industrije, koji smatra da se tu ne radi o reformi, nego o skupu maksimalističkih zahtjeva. Jedan od glavnih prigovora poslodavaca odnosi se na činjenicu da kolektivni ugovori u Njemačkoj obuhvaćaju tek oko polovice ukupno zaposlenih, što bi značilo da velik broj radnika ne bi mogao koristiti prednosti najavljenih promjena.
S druge strane, sindikati se oštro protive promjenama i upozoravaju da bi fleksibilizacija radnoga vremena mogla dodatno ugroziti prava radnika. Predsjednica Saveza njemačkih sindikata (DGB) Yasmin Fahimi (Jasmin Fahimi) tvrdi da cilj poslodavaca nije bolje usklađivanje obiteljskoga i poslovnog života, nego ostvarivanje veće kontrole nad radnim vremenom zaposlenih.
Prema istraživanju koje je proveo DGB, 98 posto zaposlenika prihvaća određene izmjene, ali ne želi raditi nakon 19 sati. Silke Zimmer (Zilke Cimer), članica rukovodstva sindikata Verdi, smatra da je postojeći zakon jedan od najvažnijih mehanizama zaštite radnika i da ga ne treba mijenjati. Protivi se čak i mogućnosti da se izmjene primjenjuju isključivo na zaposlene obuhvaćene kolektivnim ugovorima.
Upozorenja na posljedice produženoga rada ne dolaze samo iz sindikata. Istraživanja pokazuju da je rizik od nesreća na radnome mjestu ili tijekom povratka kući nakon 12 sati rada dvostruko veći nego nakon osam sati. U anketi Instituta WSI gotovo tri četvrtine ispitanika izrazilo je zabrinutost zbog negativnih posljedica radnih dana dužih od deset sati, dok Udruženje liječnika Marburger Bund upozorava da bi takve promjene mogle ugroziti sigurnost pacijenata. Zaklada Hans Böckler upozorila je da bi produljenje radnoga vremena moglo imati posljedice i po demokraciju, budući da njihova istraživanja ukazuju na to da osobe koje rade duže od osam i pol sati dnevno znatno rjeđe sudjeluju u političkome, volonterskom i društvenom životu.
Daljnji tijek reforme sada ovisi o novome ministru rada Alexanderu Schweitzeru (Aleksander Švajcer), koji se još nije jasno odredio o tome hoće li mogućnost drugačijega organiziranja radnoga vremena ostati ograničena samo na zaposlenike obuhvaćene kolektivnim ugovorima.
Schweitzer je ranije ukazao na podatak da je u Njemačkoj samo tijekom 2023. godine zabilježeno 1,3 milijarde prekovremenih radnih sati, zbog čega smatra da su potrebni fleksibilni modeli rada koji odgovaraju životnim okolnostima zaposlenika. Prema njegovu stavu, problem nije nužno u tome što ljudi ne rade dovoljno, nego u načinu na koji je rad organiziran.
Zamjenik predsjednika stranke Die Linke Luigi Pantisano (Luiđi Pantisano) već je pozvao Schweitzera da zaštiti postojeće dnevno ograničenje radnoga vremena. S druge strane, njegov stranački kolega iz SPD-a Dirk Wiese (Dirk Vize), parlamentarni tajnik te stranke, pokušava ublažiti nesuglasice ističući da koalicijski sporazum ne predviđa ukidanje zakonske zaštite, nego uvođenje tjednoga maksimuma uz obveznu digitalnu evidenciju radnih sati čime bi se spriječilo neplaćanje prekovremenoga rada.
Unatoč tomu, dogovor unutar koalicije još nije na vidiku. Koalicijski odbor početkom je srpnja usvojio paket od 34 mjere, no reforma radnoga vremena nije se našla među prioritetima. Demokršćani i socijaldemokrati i dalje imaju različita stajališta o tjednome maksimumu i obveznoj evidenciji radnih sati.
Uz to, glavni je prioritet novog ministra u ovome trenutku reforma mirovinskog sustava, zbog čega analitičari ne očekuju da će se pitanje radnoga vremena uskoro naći u prvome planu. Do postizanja novog dogovora na snazi ostaje postojeći zakon, a poslodavci se ne mogu pozivati na koalicijski sporazum niti na nacrt ministarstva kako bi zaobišli važeća zakonska ograničenja. Tako osmosatno radno vrijeme, uvedeno prije 108 godina, zasad ostaje nepromijenjeno.
