Kao kod riba, i kod tema veća tema jede manju. Koronavirus je ovih dana prožeo i obuhvatio sve. Kao u utrobi kita, ili u unutrašnjosti najveće babuške, teme i temice su podređene globalnom megadogađaju koji, sve ako je većim dijelom i napuhan i fiktivan, već ostavlja goleme, stvarne posljedice.
Da mi nije propao put u Ameriku, vjenčanje nećaka u Trevisu, nekoliko predstavljanja knjige Kratki espresso i da mi nije upitna nastava sljedećeg tjedna, mogao bih odmahnuti rukom kako me se to ne tiče. Ali život mi je ovog proljeća već promijenjen, kao i velikom broju još nezaraženih ljudi.
Piše: Nino Raspudić, Večernji list
Srećom, imamo samo jednu i to minijaturnu aviokompaniju pa nas katastrofa u tom sektoru neće pretjerano dotaknuti. Ali hoće strmoglav turizma. Bilo izravno, ako kućni proračun nas ili bliskih nam ljudi dijelom ovisi o nekom apartmanu, restoranu, sezonskom poslu, građevinskim radovima ili montaži kuhinja na moru, bilo posredno, ako primamo plaću iz proračuna koji će se zbog turističkog pada izvjesno manje puniti.
Sada se najbolje vidi krhkost globalne ekonomije i egzistencije, kao i koliko stvari mora biti savršeno naštimano da bi mogao funkcionirati život kakav je većina ljudi u razvijenom svijetu do jučer smatrala samorazumljivim. Činilo se kao prirodna stvar živjeti u miru i blagostanju, moći obići sve na svijetu što te zanima, imati pred nosom trgovine pune svega i svačega. Prirodno je bio da nema nikakvih zaraza, da se možeš normalno rukovati s ljudima, otići bezbrižno na utakmicu i koncert. Ako te nešto zaboli bez strepnje otići u bolnicu i dobiti uslugu.
Danas se već sve to čini kao dragocjenost, a nadajmo se da neće biti i gore.
Sportski kalendar je možda najbolji simbolički prikaz mirne životne rutine. A sad je izvjesno da će se prekinuti Liga prvaka, Serie A je već stala, upitna je olimpijada u Tokiju, a visi i Euro, kojeg smo čeznutljivo iščekivali kako zadnji pohod generacije predvođene Modrićem. Može li u svemu tome biti i zrno dobroga?
Budući da sportsku strast više nećemo moći zadovoljavati posredno, autsorsajući drugima trčanje i zabijanje za nas, možda se više ljudi aktivira na svježem zraku.
Izostanak uobičajene razonode i prikovanost za dom, možda ljude vrati čitanju klasika i obiteljskom druženju. Tko je prošao skloništa, zna da je rat je bio velika čitaonica i pričaonica.
Iščekujući nekoliko ključnih tjedana u kojima će nam se ili dogoditi talijanski scenarij ili će priča polagano ići kraju, s tugom razmišljam o temama koje samo već propustio zbog korone.
Da nije bilo novog virusa pisao bih to tome kako bi totalitarni umovi progonili karneval i ušutkivali narod i na području koje je valjda samo odabranima otvoreno kao „umjetnička sloboda“. Prvo predstave da su Imoćani, kao suvremeni Herodovi sljedbenici, spalili neko nevino dijete i njegovu „duginu obitelj“, kad ispade da nije obično dijete, već vječni saborski zastupnik Nenad Stazić, inače poznat po širenju ljubavi i tolerancije, u instalaciji prikazan kao usvojenče homoseksualnog para.
U nastavku sage Stazićev drug Bauk, u staroj denuncijantskoj maniri, maškare tuži detektivi, točnije podnosi kaznenu prijavu policiji, pojačan sveopćom grmljavinom oligarhije koja bi ustrašila narod gore nego njihovi djedovi. Rado bih pisao i o tome kako Relković peti put prepakirava Daliju Orešković u musaku od stranke koja nema ni imena ni prezimena već se zove „Stranka s imenom i prezimenom“.
Ili kako je Milanović uklonio sve biste hrvatskih velikana iz Ureda. Neki kažu da bi bilo poštenije da je u ured demokratski izabranog hrvatskog predsjednika vratio bistu doživotnog jugoslavenskog diktatora, neki da bi bilo bolje da je maknuo sve a stavio svoju. Sljedeći predsjednik će ionako nanovo uređivati taj interijer pa bi u tom smislu bilo bolje u sljedećoj kampanji, umjesto priča naširoko, tražiti od kandidata da kao najvažniju stvar slože svoju postavu 4-4-2 bista zaslužnika.
Pisao bih o tragikomediji unutarstranačkih izbora u HDZ-u koji se već dvadeset godina predstavlja kao neki demokršćanski orkestar koji se stalno uštimava, a nikako da prosvira.
Pisao bih o Plenkovićevom ministru okoliša i energetike koji se na društvenim mrežama kao vrhuncem karijere hvali time da ga je u Bruxellesu primila švedska srednjoškolka, koja inače već drugu godinu ne ide u školu.
Pisao bih o tome kako su se rabijatne AFŽ-ovke okomile na druga Beru jer se spetljao objašnjavajući zašto među koordinatorima za izborne jedinice u SDP-u nema nijedne drugarice. To je pitanje svih pitanja na temu ravnopravnosti žena, jer je vrhunac ženske emancipacije i uspjeha u životu biti terenski koordinator izborne jedinice stranke sljednice Saveza komunista, koja se danas, rame uz rame s plenkistima, bori za dugine obitelji i rodne politike. Siroti Bernardić je, u grčevitoj obrani, valjda deset puta spomenuo „rodnu ravnopravnost”.
Spol, izgleda, sve više postaje tabu – kakvi kromosomi, hormoni i organi, bitan je osjećaj! Na tom tragu, dovoljno je da pet drugova izjavi kako se rodno osjećaju kao žene i s kvotama u SDP-u će odmah sve štimati. Ili da se sam Bernardić sljedećeg četvrtka rodno identificira kao žensko pa da tako prvi put žena dođe na čelo partije i prekine neobičnu situaciju u kojoj je ljevica puno patrijarhalnija od „desnice“ koja je dala i predsjednicu i premijerku.
Slično rješenje je već ponuđeno u pogledu činjenice da muškarci imaju veću vjerojatnost podleći koronavirusu nego žene – dovoljno je da se identificiraju kao žene i sve je ok. A ako koronavirus i dalje bude rodno diskriminatoran srednjovjekovno se držeći spola u izboru žrtava Bauk ga uvijek stigne kazneno prijaviti./
