Jutros sam se baš teško probudila, ali brzo me razbudila kava.
Dan je bio obećavajući jer je sve mirisalo na proljeće. Sunce je grijalo svojim zrakama prve proljetne cvijetove i sve je nekako bilo pozitivno.
Prve vijesti su opet bile o gospođi Koroni i tu me je nekako ošamarila stvarnost.
Zar se ovo sve stvarno događa?
Jednom sam gledala neki film o pustim ulicama, apokalipsi, ali ovo mi se čini puno gore. Kao neka najgora noćna mora iz koje nikako da se probudiš.
Vidiš ljude sa nekoliko vreća brašna i pitaš se hoće li onaj tko dođe nakon njih imati kupiti barem 1kg?
Nekako u najtežim vremenima saznaš koje osobe su sebične, a koje zaista imaju dobru dušu.
Najeli se vi dabogda.
U redu je da se ozbiljno shvati situacija, ali shvatiti nešto kao da samo vi na ovome svijetu postojite, to nije normalno. Malo obratite pažnju i na druge ljude oko sebe.
I mene plaše brojke zaraženih i umrlih, ali više od svega toga me plaši kakav si ti to čovjek? Ti koji si nakupovao 100 kg brašna, 50 litara ulja… i ti koji dižeš cijene u trgovini da u ovom jadu iskoristiš situaciju jer misliš da ti more bit?
Srami se. I prva i druga vrsto koju sam navela!
Zgrožavate me.
Dan je bio prekrasan. Sunce mi je vratilo nadu da će uskoro sve biti dobro jer me je obgrlilo svojom toplinom kao da mi govori: “Ne sekiraj se!”.
Već nekoliko dana nisam osjećala ovakav mir kao što sada osjećam dok ovo tipkam.
Imala sam puno planova za ovu 2020. i baš sam joj se radovala. Sada se samo radujem trenutku kada će nam sa svih strana svijeta javiti da smo dobro i da je sve ok.
Čaj je tu. Pratim upute.
Nadam se da ste svi ok i dobro?
