Danak u krvi
Vani je već tako lipo ugrijalo da bi smo mogli uživati u blagodatima bivanja na suncu, a, eto nas zbilo po kućama i prikućama, ko ovce u tor, što ne biše ni za rata.
I sva je prilika da sritna naša čeljad u bilon svitu, zbog belaja s viruson, neće moći na uskršnji “urlap”, pa ma kako crkavali o’želje.
Uvik kad razmišljan o toj pustoj, raseljenosti, pojavi se u glavi, meni osobno, najpotresnija slika iz svita književnosti; konkretnije, iz “Ćuprije” i one nevjerojatno živopisne scene odvođenja kršćanske dice u turske Janjičare i tih nesritnih matera, koje Andrić opisuje tako vraški stvarno, kao da je očevidac jučerašnjeg događaja, pa i sam osjetiš kao da sve to osobno gledaš, doživljavaš i proživljavaš.
Te, majke, koje, kako tamo kaže, razdrljenih prsa, slijepe od boli i neosjetljive na udarce biča što po njima fijuču, spotičući se trče obezglavljne, za svojim čedima, čije male, kuštrave glavice jedva vire iz sepeta u koja ih metnuše, pa pokoje samo nijemo zuri, pokoje plače, a pokoje suznih očiju, mehanički zagriza komad pite koji mu je majka stavila u ruke, za taj gorki put bez povratka.
Sada ih, eto, dozivaju poimence, dovikujući kroz grozničav plač: “Ne zaboravi majke, sine dragi…!”
O Bože moj, alaj se duša potrese!
Koliko sam suza prolila nad ovim odlomkom, kojeg pišem, onako, po sjećanju, živo zamišljajući scene kao da ih sama proživljavam.
A, uz to znaš da su ih stvarno proživljavale naše prapra-majke, čije molitve i pripeljivanja nikada nisu urodila plodom, jer se te “male, kuštrave, kršćanske glavice”, odgajalo kao turske, e da bi od njih, kasnije, stasala, po kršćane najokrutnija i najozloglašenija vojna formacija, zvana Janjičari.
Može li ljudsko srce zamišljati išta strahotnije i žalosnije od toga?!
I dođe ti da ti srce pukne od tuge kad samo o tome slušaš.
Kako li je onda strašno bilo njima – tim pritužnim materama!?
Ajme, Bože…!
Ako već ne za cili roman, barem bi iznad tog poglavlja tribalo stajati upozorenje da je zabranjeno za hipersenzibilne osobe.
Toliko nabijeno snažnim emocijama, ni malo bezbolnim, vjerujte mi na iskustvo, ako slučajno niste čitali.
“Danak u krvi”, ta strašna kletva, koja je dopala mnoge, bila je daleko više od toga.
S tom je “krvlju” zanavik pokopana mnoga majčina radost i mnogošta što se nikako neda izmiriti.
Pa, kad je prošao “turski zulum”, nastupilo carsko vojno regrutiranje, pa svjetski ratovi i najposlin Domovinski rat, a svaki od njih je, pa bio i za domovinu, uvik iznova, odnosio sinove majkama, e, da bi ih, u tobožnjem miru, ispraćale u tuđinu “bilog svita” iz kojeg se poneki, s one strane oceana, ne bi ni vratili za njenog života.
Trbuhom za kruvom biži se i danas i opet jadne matere, kao da su se zavitovale, ostaju bez sinova (muških i ženskih).
I tako se nastavlja nemili “danak u krvi”, kao kakav sirotinjski usud, kroza sve vikove, tek donekle minja formu, a ishod je isti – tužne majke ostavlja bez sinova.
Ima li kraja toj pošasti “obez-ognjišćavanja” ljudi rođenih uz ognjišće i za ognjišće, a ne za tuđinu?!
Bez njih se, eto, i ugasiše.
Vatra usahnula, kao i one, koje ostadoše da mu barem pepeo sačuvaju; ako ni za koga, a ono barem kao popudbinu za na’ni svit.
E, sritne sritnice!
Sritne naše matere, svašta ti ste nosit morale!
Ako ima kakvo odličje na’nom svitu, svakako ste zavridile ono najsjajnije.
Vaši vam ga ganuti potomci uručuju već unaprid, bez trunke premišljanja.
Niste li ga zavridile, onda nitko, pod tim suncem, nije!
