[MILOSRĐA MI SVOG NE KRATI]
Kada me probudi tjeskoba života,
Gospodine, razbudi me utjehom da si ti Život.
Kada se nad svitanjem mojih misli pojavi oblak tamni,
Gospodine, obasjaj ih milošću rasvjetljenja Tvoga Duha.
Kada moj korak sa strahom krene u šetnju danom,
Gospodine, dotrči mi stazom povjerenja kojom sama ne znam ići.
Kada na raskrižju svijeta i duha počnu moja kolebanja,
Gospodine, istrgni me iz zamišljenosti i upri moj pogled u put do sigurnosti Tvoga Srca.
Kada se pojavim pred uzbrdicom odluka,
Gospodine, pošalji Silu odozgor da me svojom snagom vodi u nepoznato.
Kada dolaskom u mirno polje srca zakoračim,
Gospodine, ne dozvoli da moja volja tu se utabori.
Kada od mene budeš očekivao da nastavim s radom na kamenitom tlu obzirnosti,
Gospodine, pošalji svoju Majku da me pouči kako slobodno reći Tebi: Neka mi bude.
Kada zapušu vjetrovi koji odnose svu navezanost na ljepotu onog sada,
Gospodine, povuci me u središte vihora da postanem slobodna za Tebe.
Kada kiša krene natapati grješne kule od pijeska,
Gospodine, neka operu i mene i odnesu svu ljudsku krhkost u ocean Tvoga milosrđa.
Kada iz tla svoje nutrine osjetim gnjilež ravnodušnosti,
Gospodine, svojom ljubavlju iščupaj iz mog duhovnog vrta sve što upućuje na širenje tog mrtvila.
Kada nakon umora jednoga dana počnem budna sanjati,
Gospodine, daruj mi noćne smiraje i predan duh koji se samo u Tebi može odmoriti.
Kada me iz sna prene dodir Tvoje blizine,
moja zvijezdo Danice, o Gospodine, znaj da želim i tada spoznati disanje Tvoje u meni i moje u Tebi.
s. Monika
