Svatko od nas u ovim prije svega nepoznatim i tegobnim situacijama suočava s milijun pitanja, a na većinu njih nema nikakvog adekvatnog odgovora.
Osim što to zbunjuje čovjeka, a ujedno mu zadaje i strah.
Strah koji je sam po sebi najveći neprijatelj čovjeku i ono što ga ubija polako, ali sigurno.
Strah tjera ljude na samoubojstva.
Jedni iz straha nasilni, drugi potišteni i depresivni.
Što nas navodi da zaključimo ,kako je prva stepenica koju moramo prijeći da bi mogli sačuvati razum i zdravlje – oslobađanje od straha.
Moramo pronaći nešto je sigurno učinkovito, moćno, snažno, a opet nam dostupno.
Sada ću napisati iz čega sam ja osobno crpila snagu, kidala lance straha koji su me u određenim momentima počeli stezati i pokušali onesposobiti.
Naravno, za to ću i navesti par primjera.
Podsjetila bih samu sebe na neke stvari koje su se zbile,a koje su ostavile snažan dojam na mene.
Moram naglasiti da sam imala izuzetnu sreću da su me odgojili pok.djed i pok.baka koji su na prvo mjesto uvijek stavljati vjeru u Boga.
Kada bih pitala kao dijete svog djeda, kako je uspio preživjeti sve nevolje u svom životu, počevši od gladi poslije prvog svjetskog rata kada su u neimaštini doslovce jeli kozlac i klijenovu koru, kako je sam bez ičije pomoći naučio čuvajući ovce čitati i pisati, da bi po tom poučavao druge po selima, kako je uspio svaki dan ići na posao 16 km, a da pri tom nikad ni dana bolovanja ni kašnjenja na posao, kako je uspio sav materijal, pa i šparet iznijeti sam na svojim plećima noseći ga 8 km, kako je uspio preživjeti prvi i drugi svjetski rat, kako je uspio preživjeti domovinski rat i kako je uspio preživjeti i ostati normalan do svoje 96.godine. Uvijek je bio samo jedan odgovor “Vjera u Boga”
Kad bih ga pitala, kako to da ga nisam čula da nikada kuka i žali se na sve te silne tegobe on bi kazao:
“Griota se sine žaliti i kukat.Treba i u najgorim trenutcima samo Bogu zahvaljivati što dadne snage da se to izdrži. To je Božja milost i blagoslov.S lava dragom Bogu i Majci Božjoj”
Te riječi su mi kroz život cijeli, pa i sada bile orijentir i zvijezda vodilja.
Kad bih svoju pok.baku pitala,kako je uspjela sačuvati snagu, dobrotu i biti milostiva prema svima i nikomu na svijetu ne željeti zlo, pa ni onima koji su je povrijedili.
Ona ih je blagoslivljala što je meni bilo nestvarno.Te bi dodala “oprosti im Bože jer ne znaju što čine”.
Za mene su to bile nemoguće stvari i kao dijete nisam ih mogla shvatiti.
Ni kad su joj ubili majku u 2.svjetskom ratu četnici u Bogodolu zbog kobile koju je vodila. Kobilu su ukrali, a nju izudarali kundakom i ostavili u šumi. Našli su je nakon par dana i u takvom stanju donijeli kući gdje na očigled svoje djece preminula kroz 3 dana.
Neimaština je njihovog oca natjerala da ih da kao sluge u najmove kod bogatijih i od tamo su se udale.
Nisu imale priliku ići u školu, a posebno moja baka, koju sam zvala majkom, ,te tako nije znala čitati ni pisati.
Međutim, postoji jedno čudo, a to je da je ona znala čitati Molitvenik.
Ne samo neku molitvu koju bi netko pomislio da je naučila na pamet već Molitvenik od prve do zadnje stranice, tako čitko i prekrasno da nisam razumjela kako je to moguće.
Tako sam je pitala, kako to da ne zna ništa čitati, osim Molitvenika,a ona bi kazala:
“E ovako je to bilo. Kad sam bila u najmu i nisam imala nikakav razgovor sa svojim sestrama i braćom jer su nas razdvojili, molila sam se Bogu da mi oblakša i molila mu Se da naučim čitat Molitvenik. I tako sam naučila bez ičije pomoći.Bog mi se smilovao i uslišao molitve”
Znala bi i kazati uvijek :”Molite se i vjerujte u Boga.Nema toga što Bog ne može napraviti. Velika je sila Njegova. A napose molite za sve one koje volite jer nema većeg dobra koje možeš nekom učiniti kao kad se moliš za njega. Silan je Gospodin i Majka Božja i uslišavaju molitve iz srca”
To sam uvijek imala na umu i potvrdilo se kao nepogrešivo.
Često bih se sjetila njihovog beskrajnog radovanja kad se ukazala Blažena Djevica Marija u Međugorju.
Moram priznati da osobno nisam tada imala toliku snagu da mogu kao oni s tolikom radošću i veseljem to primiti.
Međutim, jedno čudo koje se dogodilo nakon toga i najvećeg nevjernika je ostavilo bez odgovora.
Kad se to pročulo, tadašnje vlasti su odmah fratra i vidjelice priveli na ispitivanje u Mostar.
Po njih su došli s “Maricom”, utrpali ih, te zaključali vrata kombija.
Put je trajao cca.tridesetak minuta, po većinom krivudavom putu, a naročito Kobilovača koja je u velikim zavojima.
Kada je zaključan kombi stigao u Mostar na semafor ,malo prije policijske postaje vrata od kombija su se sama otvorila!
To je bilo Božje čudo i znak da se ne boje.
Da je Bog uz njih i da ih nije ostavio.
Naravno, da je to izazvalo šok i nevjericu kod policajaca koji su ih privodili, te svakako strah.
Strah koji su osjetili od tog čuda.
Kasnije se to pripisivalo da su vrata od kombija bila slabo zaključana jer se zatirala istina.
Kako je i nakon toga tisuće i tisuće ljudi koji su hodočastili Majci Božjoj, doslovce nepokretni ustajali iz kolica, ozdravljali od najtežih i neizlječivih bolesti, nalazi mir za kojim su žudjeli cio život.
Zar nakon tog postoji itko tko može posumnjati u moć Svevišnjeg Isusa Krista.
Tu je snaga!
On tjera strah i daje nadu.
S Njim ne postoji nemoguće.
Iz mog okruženja također poznam ljude nad kojima je Svemogući Bog napravio čuda.
Meni ne treba da svaki dan moram i trebam vidjeti čudo da bih vjerovala u nadnaravnu moć Svevišnjeg.
On postoji.
Jedini ima tu moć i silu nad kojom nema veće i moćnije sile.
Sve te misli i čvrsta vjera su mi jedine pomogle da me strah ne savlada u ovoj vladavini straha.
Zato otvorite svoja srca i skupite svoje ruke u iskrenu molitvu Gospodinu.
Ne postoji bolest ni nevolja od koje nas Svevišnji ne može zaštiti, ako je to volja Njegova.
Ne postoji ta vlast koja je moćnija od Isusa Krista.
Ne postoji to zlo koje može pobijediti ljubav Isusa Krista!
Vjeruj i ne boj se- meni je pomoglo!
