Kockarnica II.
Bi na cesti, a mnoštvo ga čuje,
Viče, vrišti Boga, Gospu psuje:
Sve što imah, za kocku sam dao,
A tako sam žarko se nadao,
Imat dobit deset puta višu,
Tako nešto i novine pišu.
I reklama naglašava marno,
Milijuni čekaju te stvarno.
Žena me je molila k’o Boga,
Da se maknem od prokletstva toga,
Muž mi treba, djeci pravi otac…
Ne poslušah, sad nemam ni novac.
Radio sam gdje je bilo para,
To bi za me velika prevara.
Grabio sam… pozajmica bile,
Polako se prevare otkrile.
Šef vidio da sam ja u krizi,
Za me bio u velikoj brizi.
Priliku je meni opet dao,
Sve uzalud, još sam dublje pao.
Onda pođoh do svog dragog kuma,
a on mudar, prosvijetljenog uma:
„Evo, kume, to je zadnja rata,
Ubuduće, traži svoga brata!“
A ja luđak, to opet uplatih,
Samo časak nakon toga, shvatih:
Sve izgubih, svoju ženu milu
I kreditnu kuću dobru, vilu.
Što još reći?- djecu svoju dragu,
Sve otišlo u nepovrat „vragu“.
Kad sam Bogu rekao ja neću,
Moja kola nizbrdice kreću,
Jer nedjeljom kad se misa slavi,
Bog mi nije tad bio u glavi.
Žena, djeca svetu misu slave,
Meni slični telefonom jave,
De požuri, danas bit će lova,
Ajmo, smislit ona prava slova.
Godinama to je tako ljudi,
Tek se sada moja savjest budi.
Ja po noći spavati ne mogu,
Nešto smišljam… počnem molit Boga,
Da konačno riješim se ja toga.
Grijeh je smrtni, jer to je i krađa,
Jedan grijeh drugi grijeh rađa.
Rekao bih, tri grijeha se broje,
Premda nisu iste vrste boje.
Kao kockar ja ostavim plaću,
Žena, djeca kod kuće mi plaču.
Gdje ja radim, ja pomalo kradem,
Ukradeno ja u kocku dadem.
Vlasnik kocke sve to dobro znade,
Što je drugo? On od sviju krade.
Kao i ja, takvih mnogo ima,
Pritisnuti istim problemima.
Sad polako prisjećam se toga,
Kako grijehom ja uvrijedih Boga.
Majka mi je ponavljala često,
Budi častan, čuvaj svoje mjesto!
Čuvaj obraz, to je vrijednost prava,
Nikad tuđe i ne zgazi mrava.
Ne ukradi, zapovijed to traži
Ona Božja, za svakoga važi.
Ja mislio, dovoljno je znati,
A u praksi, tko te u tom prati?
I s drugim zapovijedima bilo,
Samo ih se napamet učilo.
Po krštenju kršćanin sam bio,
U životu niti jedan dio.
Pohlepa me dovela do toga,
Kockarnicu stavih iznad Boga.
Vlasnik kuće, ima novca brate,
Sve milosti njega, dašta, prate.
I on svoju slijedio pohlepu,
Ovisnike „udari“ po džepu.
Svako malo novu „kuću“ stvara,
Kao škalje čovjek ima para.
Točno znade gdje uložit mora,
Umješan je, u tome je fora.
I uspješan, ljudi njega „vole“,
Kao „bogu“ mnogi mu se mole.
Čim naplate, „milostinju“ daju,
A poslije se svi jadnici kaju.
I tješe se, vratit će on njima,
Svi mu daju, on novaca ima.
Darežljiv je, milodare dijeli,
„siromahe“ uvijek razveseli.
Mlad sam bio, tada nisam znao,
Zbog pohlepe ovisnik postao.
Ona priča… on stečeno dijeli
I za Božić jadne razveseli,
To je bajka, on karitas nije,
Svoje „gnijezdo“ još naviše vije.
Ovdje, u nas sad tvornica fali,
Tu uložit, domoljubi stali.
Mladost ode, tuđu zemlju traže,
Nema druge: „Ovdje nema gaže!“
Mlađariji savjet dati želim,
Bijah kockar, s tugom vama velim.
Ovisnost je k’o i svaka druga…
Ruši, hara, gore nego kuga!“
Međugorje, 18.5.2020.
Fra Karlo Lovrić/HERCEGOVINA.in
