Dragi tata evo mene opet. Nisam imala namjeri pisati ti, iako ne ovako javno, ali ne mogu zadržati u sebi svu ogorčenost zbog svega što se radi našem narodu. Nakon pljuske od predsjednika države koji je omalovažio poginule branitelje nova nam je stigla ni manje ni više nego iz Sarajeva. Sarajevo je na papiru glavni grad BiH, ali svakim danom se sve više ispostavlja da je glavni grad samo jednog od naroda koji žive u BiH. Dragi moj tata to isto Sarajevo se diglo na noge zbog Svete mise koju je uzoriti kardinal Vinko Puljić služio za sve žrtve Bleiburga.
Za vrijeme mise održani su prosvjedi protiv iste, a kardinal je bio izložen prijetnjama, čak i ubojstvom. Dragi moj tata nezamislivo i neshvatljivo mi je da su građani Sarajeva izašli na ulice s obilježjima pod kojima je njihov grad granatiran i masakriran. Nezamislivo mi je da su to prosvjednici zaboravili, i da su sav svoj bijes uputili prema kardinalu koji je s njima proživio cijelu opsadu njihovog grada. Hrvati kao narod su na tim prosvjedima počašćeni pogrdnim nazivima, a u medijima su predstavljeni kao fašisti i ustaše.
Dragi tata kako se samo vremena mijenjaju, a sve ovo vodi ka tome da se Hrvatima zatre svaki trag. Žalosno je da se Hrvate tjera iz države u čiju su obranu prvi stali. Još je žalosnije na prste jedne ruke mogu nabrojati građani Sarajeva koji su se usudili stati uz kardinala Puljića. Poruke kardinalu Puljiću su poruke Hrvatima u BiH, drugog objašnjenja nema. Dragi moj tata te poruke se već odavno šalju, a najveća prije ovih zastrašujućih prijetnji kardinalu je i izbor čovjeka za Hrvatskog člana predsjedništva koji s Hrvatima nema ništa zajedničko. I sada nakon svega ne treba biti puno pametan da se shvati da su oni isti koji su prosvjedovali pred katedralom Hrvatima nametnuli člana predsjedništva.
Dragi tata ne znam kuda ovo vodi, mogla bih ti još puno toga napisati, ali nemam snage jer me sve ovo jako boli. Za sada toliko, voli te tvoje zlato.
