MRGINJI 3
Teško shvatit, ali to je tako,
S mjesta nitko nije se pomako.
Ni za pedalj… popustio nije,
Na pomirbu žena mu se smije.
Pitate se, a tko je taj dvojac?
Ne popušta…, nije dragovoljac.
Svaki od njih pokazuje silu,
Čak „udarit“ svoju majku milu!
Obojica ispod srca njena,
Hranili se krvlju njenih vena.
A braća su, djeca iste majke!
Kako samo pričala im bajke?!
Da se ljube i bratski se vole
I da Boga časte, štuju, mole…
Ništa od tog ostalo im nije,
Mržnje žalac u njima se krije.
Tko god mrzi, s Bogom veze nema,
Svetog pisma, omiljena tema.
Sveti Ivan to ovako kaže,
Svaki „vjernik“ itekako laže,
Da on Boga nevidljivog ljubi,
A svog brata krutom mržnjom ubi.
Zašto do tog dovelo je braću,
Ispričat ću jednu priču kraću?
Mudri seljak tumači ovako:
Braća složna bila su, dakako,
Došle žene… jedna rekla ovo,
Ne opraštam…s njima je gotovo.
Može biti, ali drugo ima,
Ljubomora krije se u svima.
Za tu bolest moglo bi se reći,
Nema lijeka,kriv je uvijek treći.
Ljubomora sve pred sobom ruši,
Na dokaze stalno se ogluši.
Muž i žena u kući je gaje,
Otpornija… gdje je više graje.
Ljubomora ili drugo štošta,
Itekako sve njih mnogo košta.
Ništa nema da zajedno slave,
Jedan drugom smicalice prave.
Dođe Božić, ne pruža se ruka,
I za Uskrs čeka ista muka.
Prva pričest, krizma i vjenčanja…
Izostanu tom prigodom zvanja.
Nitko od njih tada sretan nije,
Iza svega đavao se krije,
A Bog čeka, pomirenje traži,
Taj trenutak Bogu je najdraži.
Kada ruku jedan drugom pruže
I opet se kao braća druže,
Tad u Nebu bit će zbilja slavlje,
I na zemlji radosno poglavlje.
Jer zbog nekih zemaljskih kvadrata,
Zašto gubit rođenoga brata?
Bit u mržnji? Kamo ona vodi?
Čini robom, nije u slobodi.
Mržnja isto i za sestre vrijedi,
Ljubomora uvijek je posrijedi.
Majka mlađu sestru više voli,
To stariju ponajviše boli.
Kćeri moja, majčinski vas volim
I Bogu se za vas uvijek molim.
I susjedstvo nešto slično ima,
Premda svjesni da to smeta svima.
Jedan drugom zagrađuje pute,
Pogotovo, kad voze aute.
Ili susjed veseli se malo,
To povoda ljubomori dalo:
Lopov, dašta, ukradeno slavi,
Dvije čiste nema on u glavi.
I otac mu nije bio bolji,
Sve činio po svojoj je volji.
Tek kad mržnji korijen se iščupa
I kad radost ljubavi propupa,
Tad će biti Bog i čovjek skupa.
To spoznati, pravo je umijeće
Od tog, ljudi, nema veće sreće.
Međugorje, 16.5.2020.
Fra Karlo Lovrić/HERCEGOVINA.in
