MRGINJ NE DA MIRA
Jedna pjesma taknu se ‘mrginja’,
Zato sada meni se pričinja,
Kako spletke ‘mrgindžije’ kuju,
Iz sna bude, strogo poručuju:
„Što se brineš za naše ‘mrginje’?
Tko to k tome danas ne naginje?!
Upamtite… nitko nema prava,
Budit ‘lava’ koji mirno spava.
Riječ ‘mrginji’ naše živce dere,
I još gore, i mozak nam pere?“
Onda priču otprilike slažu,
I ovako u obranu kažu:
„Imam pravo raditi što hoću,
Sam ću svoju ispravljati zloću.
A što ISUS OPRAŠTANJE traži,
Davno bilo, više to ne važi.
Nikad bratu pružit neću ruke,
Pomisao, pričinja mi muke.
Mogu otac i majka mi reći
Ili netko iz rodbine…treći,
Da u paklu teška kazna slijedi,
Neka znate, to za me ne vrijedi.
On je prvi započeo kavgu
I tada je sve otišlo k vragu!“
Ali Isus, prijatelju, kaže
A te riječi… i za tebe važe:
Tri put, sedam, sedamdeset puta…
Pružit ruku bratu koji luta.
Onda slijedi druga vrsta ‘braće’,
I o njima nešto malo kraće.
Preljubnici znaju isto reći:
„Možete me i u vatri peći,
Ne volim je, našao sam treću,
Može ona drugdje tražit sreću.
Moja djeca neće gladna biti,
Sve će imat…i jesti i piti.
Ispunit ću svaku želju njima,
Nije važno koliko ih ima.
Nitko mene prisiliti neće,
Moje srce za drugu je veće.
Cijeli život imat ovu ženu,
Stalno žuga, ja sam u plamenu.
S takvom ženom dijelit bračnu sreću?!
Nikad s njome palit više svijeću!
Ako Crkva tako nešto traži,
Za naivce, možda, to i važi?!“
Neka žena slično tome veli:
„On iz kuće mora da iseli.
Djecu imam, ona su mi blago.
Jadnik bio, godinama lago
Da me voli, krvi bi mi dao,
Ali preljub nije prikrit znao.
Prije braka bila sam mu ‘vjerna’,
Tijelo dala, radišna i smjerna.
Tek sam sada došla ja do zraka
I shvatila: bludnost prije braka,
Nije ljubav…brak je s puno mraka.
Neka ide i sreća ga prati,
Sad je sretna i njegova mati.
Sve ću slike pobacat, albume,
Dosta laži, dosta više glume.“
Pokajnici sada sebe krive,
Teško bilo obuzdat porive:
„Mladost burna i užitak traži,
Na sve spremna, i hrani se laži.
Volim curu, ona mene voli,
Nek se nađe, tome da odoli?
Razmišljanje takvo mi je bilo,
Zato mi se ovo dogodilo.
Pogriješio, sad me boli duša,
Jer u braku velika je suša.
Ništa više zajedničkog nema,
Riječ pomirba… suvišna je tema.
Bračna soba, paučine puna,
Djeca mene drže za mazluna.
‘Zajedno’ smo, i to vara ljude
Pa se našem ‘zajedništvu’ čude:
‘Gledaj, gledaj: sretnoga li para!’
A đavao tako ljude vara?!
Sad sam svjestan svoga bluda, grijeha…,
Zašto nema bračnoga osmijeha!
Tražio sam oprost više puta,
Uvijek isto: ‘na tebe sam ljuta’.
Zanimljivo, pobožna je, moli,
U kući je lonac svete soli,
Marama je na njezinoj glavi,
A klečeći svetu misu slavi.“
Ima žena, iskreno se kaju,
Sad od sebe sve moguće daju,
Da isprave i priznaju grijehe,
Traže muža, njegove osmijehe…
A on hladan samo rukom mane,
Srce ženi kucati prestane.
Krov je isti i s njime ga dijeli,
Davno nekad zajedno su sjeli.
Izvan kuće, kad o mužu zbori,
Kaže mudro kako djecu dvori.
Kako reći, ‘udovica bijela’,
S njime nema nikakva dijela?
Što god skuha… on to neće jesti,
A kamo li za stol s njome sjesti.
Još ovakvih ‘mrgindžija’ ima,
I jasno je kršćanima, svima:
Tko ‘mrginje’ ispravio nije,
Nije vjernik, klupko mržnje krije.
S Bogom ‘mrginj’ ispraviti neće,
Jer sa bližnjim pomirenje kreće.
Međugorje, 8. srpnja 2020.
Fra Karlo Lovrić/HERCEGOVINA.in
