Sinoćnja pobjeda Hajduka vratila me u dane ponosa i slave i u dane kada je Hajduk igrao hajdučki, a odlazak u Zagreb na gostovanje bio nešto što se ne propušta. Bila je to 2003. godin, a bili su gostovali u Zagrebu u okviru tadašnje Lige za prvaka. Hajduk. Tih godina je odlazak na Maksimir u Zagreb bio nekako pod utiskom one utakmice odigrane dvije godine prije kada su izbili veliki navijački neredi. Rođak koji je u ta vremena bio moj vjerni suputnik po utakmicama Hajduka nakon te utakmice zakleo se da neće više na Maksimir, ali pod pritiskom je popustio i to pod uvjetom da idemo na tribinu na kojoj su “normalni” navijači. “Dao bi ja život za Hajduka i ne plašim se, ali ne smijem sebi dozvoliti da završim u bolnici i zatvoru, ne zbog sebe, nego zbog obitelji”, rekao mi je tada ozbiljno. Ja sam klimnuo glavom kao da znam o čemu priča, ali nisam imao pojma.
Krenuli smo na tu utakmicu nas četvorica u ranu zoru iz Hercegovine, a u Zagreb smo stigli oko podneva toga dana. Rođak je inzistirao da ne nosimo obilježja, ali sam ja onako šanerski sakrio ispod jakne šal i onu zastavu svilenu koja je tada bila popularna. Nismo puno po Zagrebu hodali, otišli smo po ulaznice za istočnu tribinu, te smo odlučili nešto pojesti i tako prekratiti vrijeme do utakmice. Sjedili smo u nekom restoranu, popili koje pivo, pa smo tu malo i opustili.
Konobar koji nas je služio skontao je da smo navijači Hajduka pa je malo u šali, ali u zbilji rekao da ćemo fasovati i na terenu i na tribinama. To je bio okidač za našega kolegu koga je cijelim putem mučio čir pa je onako nervozan poslao konobara tamo gdje misli da mu je mjesto, a ovaj nije mogao istrpjeti i eto incidenta. Pogurali su se prvo, a onda su umiješali neki gosti da zaštite konobara, a mi naravno nismo ostali po strani i u tren oka od restorana je nastalo bojno polje.
Šankerica je vrištala i vikala zovite policiju, a mi smo brže bolje napustili restoran ostavivši konobara na podu, a poslije se ispostavilo nismo ni računa platili. Naš pajdo koji je i zahukao bitku jedini je od nas dobio po glavi, dok su protivnici prošli puno gore. Sreća je da smo se brzo ispalili s mjesta nereda i pobjegli prema nekim zgradama. Rođak je popizdio i opet udario po meni, jer sam eto kao ja krivac što je pošao na utakmicu. Na kraju je ipak malo popustio, te smo krenuli na stadion praveći se da smo obični navijači koji idu na tekmu tek toliko da skrate vrijeme.
Smjestili smo se na istoku, a tamo je društvo bilo šaroliko. Čak smo prepoznali neke starije navijače Hajduka tamo s početka devedesetih, a tu je bila i neka veća navijača Dinama, sudeći po naglasku negdje iz Bosne. Kada je utakmica počela ti su navijači bili agresivni, a bili su vidno i alkoholizirani. U jednom momentu su počeli vrijeđati Turkovića koji je tada nosio dres Hajduka, i u čas eto opet incidenta. Ovaj puta nismo ga mi započeli nego neki naši koji su se kamuflirali kao i mi. Uskočili su i oni stari Torcidaši, pa i mi i čas eto policije među nas koja je trenirala strogoću.
Opet smo tu imali sreću da nas nisu priveli jer su ovi Dinamovi navijači bili još uvijek agresivni i pijani, te ih je policija odvela na trežnjenje. Kada je Hajduk dao gol skočilo je više od pola ljudi na tribini, a ja sam u transu izvukao zastavu. Rođak mi je otrgnuo zastavu i počeo mahnito urlati, a ja sam kao sport Bili ispod jakne izvukao i šal. Utakmica je i završila pobjedom Hajduka, a mi smo poslije sretni, zadovoljni i bez problema došli do auta. Nismo se zadržavali u Zagrebu, dosta nam je bilo za taj dan problema, ali sve to se zaboravilo jer je Hajduk slavio u Zagrebu. Cijelim putem natrag pjevali smo pjesmu Viju se naše zastave i naši šalovi, meni u čast jer sam ih nosio na utakmicu.
HERCEGOVINA.in
