Ja imam tu “moć” da pamtim do najsitnijih detalja situacije koje su mi se događale kroz život. Mogu da opišem situaciju od prije deset godina, kao da se dogodila jučer. Isto tako, ako mi je netko “valjao” u životu, to pamtim dok dišem.
Ovo u nastavku će biti jedna kratka priča o meni. Ne znam zašto ali već dugo imam potrebu to napisati i uvijek odložim za “sutra”. E, danas je to sutra!
Položila sam vozački kada sam postala punoljetna, a počela sam voziti kada sam imala 21 godinu. Nije da nisam htjela voziti, nego nismo imali dovoljno auta da bi mene “zapalo” jedno. Tata me je molio da ne tražim posao i da se posvetim samo fakultetu, ali nisam ga poslušala. Oduvijek sam mislila kako mogu više stvari uraditi u istom trenutku, ali mislim da sam tek sada dovoljno zrela da uspijem u tome. Tada nisam bila. U periodu kada sam studirala i radila često si me mogao vidjeti kako stopiram. Većinom sam radila drugu smjenu. Tata je radio, a ako je jedan auto i bio kući, bilo me je strah upaliti ga.
Nisam nikada palac izbacivala na cestu, nego bi ja stala uz cestu i čekala da mi netko poznat stane. Nekako je logično da stojim tu jer mi treba prijevoz. Moram reći da nikada nisam dugo čekala, a dobro znam onaj osjećaj zahvalnosti kada ti netko stane. Zagrlio bi tu osobu najčvršće što možeš. Kada si žensko, nekako ti je neugodno biti u toj situaciji jer nikada ne znaš na koga ćeš potrefiti. Iako, imala sam ja i za to dobru taktiku – kako se auto približavalo, ako je tip bio sumnjiv, nepoznat, samo bi naglo okrenula leđa da što prije prođe, bez da stane.
Sreća moja samo sam stopirala od kuće do Tromeđe, nikada kontra.
Danas, ne postoji biće pored kojega nisam zaustavila auto ako vidim da stopira. Nerijetko zakasnim na dogovorenu kavu ako je kiša, jer tada odvezem osobu do kuće. Nema veze što sam pošla do Ljubuškog, pravit ću se da sam morala do Čitluka ako me upitaš hoću li tamo. Jer znam kakav je osjećaj kada nemaš drugog izbora, a moraš negdje hitno, i znam kakav je osjećaj u srcu kada ti netko “skrati muke”.
Svaki posramljeni izgovor osobe kojoj sam stala bio je nekada i moj vlastiti. I tako, dok voziš osobu na čijem mjestu si ti nekada bio, razmišljaš kako će ta osoba uskoro biti na mjestu na kojem si ti sada i kako će, sigurno, iz iste te zahvalnosti uraditi isto što i ti sada njoj. Ja vjerujem da se dobro dobrim vraća, kad-tad. I svaki dobar gest koji si kod nekoga vidio je dobar poticaj tebi da činiš i ti dobro. Takve situacije te izgrade kroz život. Više cijeniš sve što imaš, svaku osobu gledaš sa istim poštovanjem, imala ona manje ili više od tebe, bitno je da je dobar čovjek. Ako je netko neotesana budala koja misli da je iznad sviju, jedino što možeš je žaliti tu osobu.
Nikada ne spuštaj glavu pred osobom koja te ponižava, samo je pogledaj duboko u oči, da te zapamti, jer kasnije, ta osoba će spustiti glavu pred tobom, kad je život nauči lekciju, a hoće.
