Baš neki dan, dok sam odustajao od pisanja o jednoj zastrašujućoj nacionalnoj izdaji osoba koje su napravile karijere lažno se boreći za nacionalne interese Hrvata u BiH, javlja mi se Hrvatica iz Sarajeva kao žrtva katastrofalnog položaja Hrvata u glavnom gradu!
Ne sjećam se da sam ikada ikome nešto konkretno pomogao osim ako sam podijelio njihovu priču sa širom javnošću. Ali i dalje sam adresa za utjehu slabih i nezaštićenih. Što meni imponira, ali njima ne čini nikakvu korist.
Doduše, ona mi se ne obraća kao novinaru nego kao političaru referirajući se na moju nedavnu političku ekskurziju. No, ja nisam političar jer nisam na političkoj funkciji. Od mog političkog angažmana ostalo je tek lijepo sjećanje na 12% osvojenih glasova i dug u banci.
Ovaj put dobio sam pismo Hrvatice iz Sarajeva koja je zbog svoje nacionalnosti diskriminirana na poslu, a zbog iste nacionalnosti ne može dobiti drugi. Istovremeno, u svim državnim, entitetskim, a posebno kantonalnim i općinskim institucijama glavnog grada – Hrvata ima tek u tragovima.
Zašto onda obrazovana i kvalificirana Hrvatica iz Sarajeva ne može naći posao, nego, kako kaže, „pakuje kufere“?
Dovoljno sam puta pisao na ovu temu kako bih imao išta novo za reći. Uraditi kao novinar mogu jedino ovo što upravo radim – obavještavam javnost o sustavnom šikaniranju i neverbalno izrečenoj diskriminaciji koja je istjerala više Hrvata iz Sarajeva nego rat!
To je ona vrsta diskriminacije u kojoj vam nitko nikad neće ništa ružno reći, ali vrlo dobro ćete osjetiti da ste žrtva. Zamjerit će vam identitet, pokušati ga promijeniti, i bez obzira na uspjeh tog procesa, jednako čvrsto će vam zatvoriti sva vrata osim ćevabdžinica i buregdžinica. Jer sve što se od Hrvata u Sarajevu očekuje jeste da budu turisti.
I dok sam čitao njeno pismo puno ogorčenja, sjetio sam se najmanje četrdeset Hrvata koji rade u Sarajevu i imaju plaću preko 3000 KM kako bi štitili interese i prava Hrvata!
Ne mogu ni zamisliti nekog od njih da javno istupi u zaštitu Hrvata u Sarajevu. Pa ni u središnjoj Bosni kad smo kod toga.
Malobrojni Hrvati koji su ostali žrtve su percepcije da su na svojim radnim mjestima zahvaljujući samo i isključivo svojoj nacionalnosti dok su svi ostali tu kao profesionalci na osnovu zasluga.
Iako u Sarajevu ni na općinskoj ni kantonalnoj razini, od nekoliko stotina vijećnika i zastupnika nema ni jednog izabranog iz hrvatske nacionalne stranke, i dalje nekako prolazi teza da je Hrvata u institucijama vlasti „previše“.
Na kraju, Hrvatica koja mi se javila ne želi se „javno eksponirati“. Ima svoje razloge. Razumijem ih.
Ne žele se eksponirati ni njeni politički zastupnici. Imaju svoje razloge. Ne razumijem ih.
…
U cijelom slučaju, i bezbroj sličnih nikad ispričanih, jedino uspijevam naći odgovor na „misteriju“ nestanka Hrvata Sarajeva: nisu oni otjerani ni približno onoliko koliko se nisu htjeli eksponirati.
Hoće li bar Hrvati ostatka Bosne nešto naučiti iz svega i konačno se početi eksponirati? Ili, onako sarajevski – nestati?
