Pogledao sam na stotine utakmica Hajduka, i nakon svake sam bio fasciniran atmosferom koju je pravila Torcida. Često sam se pitao kako li je biti na terenu, pogotovo u grotlu Poljudu. I nakon tih svih utakmica u nogama kojima su prethodile burne i neprospavane noći u automobilima i navijačkim autobusima imao sam želju osjetiti s terena tu najluđu navijačku atmosferu na svitu.
Odlučili smo se akreditirati za utakmicu u Europskoj ligi koju je Hajduk igrao prije 10 godina, a u kojoj je ugostio Urineu iz Rumunjske. Desetak dana poslali smo mial u Hajduk i mislili smo da je to gotova stvar. Na utakmicu smo pošli u dresovima i sa šalovima, kao da ćemo kao i uvijek do tada na sjever među Torcidu, Na putu u Split imali smo prometnu nezgodu i udario nas je jedan navijač Hajduka s automobilom zagrebačkih tablica. Izašli smo iz auta, čovjek u dresu Hajduka se držao za glavu i molio da ne zovemo policiju. Pristali smo da ne zovemo policiju, a da on plati štetu, ali rekao je da nema novaca jer je jedva skupio za utakmicu. Dao nam je osobnu i prometnu da uslikamo, i obećao se javiti da nadoknadi štetu, ali naravno nikada to nije učinio.
Stigli smo u Split i odmah požurili na Poljud, ali tamo nas je zatekao hladan tuš. Nema akreditacija za nas i uzaludna su bila uvjeravanja u press službi da nam iste odobre. Kako nije bilo ni ulaznica jer su sve rasprodane našli smo se u neobranom grožđu. I onda mi nije preostalo ništa drugo nego iskoristiti džoker zovi, te sam nazvao Igora Musu koji je uspio srediti akreditacije. Nakon toga smo otišli na kupanje , gdje smo sreli našu ekipu iz Mostara i tu smo se zadržali par sati. Nakon toga uslijedio je đir po gradu koji je bio pun navijača koji su pristizali u Split. Otišli smo i do kluba navijača, i tamo se dosta starih Torcidaša iznenadilo kada su nas vidjeli s foto aparatima. U toj rijeci navijača krenuli smo prema Poljudu pjevajući, i zahvaljujući akreditacijama ubrzo smo se našli u grotlu Poljuda. Nemam riječi da opišem kako je biti na terenu prepunog Poljuda.
Atmosferu koja je vladala tijekom tog cijelog dana u Splitu teško je opisati. U onakvoj atmosferi kakvu je stvorila Torcida posjekle bi se noge i mnogo boljim momčadima od Rumunja koji su već u prvoj utakmici eliminirani s obzirom na poraz 4:1.
Bili su to dani kada je Hajduk igrao hajdučki i za svoje navijače. Nama se ispunila želja da osjetimo tu atmosferu i tko to nije doživio ne zna što je propustio u životu. Danas kada gledam ovaj slabi i očajni Hajduk ne mogu, a da se ne zapitam kako je moguće igrati tako slabo uz onako orkanski navijački vjetar u leđa. Navijači zaslužuju da se na terenu leti za dres Hajduka i iskreno se nadam da će to u skoroj budućnosti biti tako.
