Među počasnim nominacijama za Hercegovku godine je u baka Ruža Dodig iz Gabela Polja.
Prekrasno i emotivno pismo o njoj sročila je njena unuka.
Zaista vrijedi pročitati.
Ponekad duguješ djetetu u sebi da se boriš za njegove snove. Obećala si…
Tako se moja Ruška bori…
Ovo je mala priča o jednoj za mene velikoj ženi.
Ona vam je rođena jednog ljetnog dana, 18.7.1927 god u Zvirićima kao drugo od devetoro dijece..imala je 4 sestre i 4 brata …
Puno o njenom djetinjstvu ne znam..to je bilo ima skoro stoljeće …možda će biti prilike da ona to ispriča..
Znam da je bilo teško, i da su 1946-te završili u Banatu, mjesto Topolovac…
S tugom u srcu se sjeća tog Topolovca jer je tamo jednog brata izgubila…
Al se sjeća duba na Zvirićima, igranki i kola, i njene mladosti, di je nitko taknuo nije, cura naočita , dugih pletenica…
Svojih Staja, Dodigovih kuća na brigu i njene Kravice…
Vazda mi je govorila, moja Nela, bolja ti je jedna priko 20, nego sve do 20…
Tko je mogao shvatit o čem priča, kad ti vjetar puše oko ušiju…
Sad shvaćam, kad sam i ja nabrala godina, i dobila jednu takvu kojoj sam vikala, pametnija ti je jedna priko 20..ahhaha…
Moja Ruža, udala se s 25 god za svoga Juru..
Dobila je četiri sina i jednu kćer.
Ta kćer je bila moja mater…
Sada trenutno brojimo : 4 sina, 15 unučadi, 18 praunučadi..
Moja Ruža , nije klasična baba, da sidi, sluša , Boga moli i šuti.
Od nje niko nije mogao do rječi doći…
Imala je vazda gard, ko kakav kapetan..i vazda u pravu!
Nju je život mlatio svim i svačim,mozda ju je taj adrenalin i držao…
Kad bi se neko suprostavio, ta bi se namusila, i danima se durila..
A u biti, iznutra, kao maslačak…da je neko jače puhnio, raspala bi se.
Kad mi je mater umrla, uzela je nas petero(13.g., 6g 4g 2g i 11 mj), ona i moja ujna koja je bila tek mlada žena od 25 god.
Da bih opisivala cjeli njen život koji ja poznam, ne bi stao na sve stranice koje postoje…
Doboljno je da znate da je ludo volim…
Posebna je bila u mom životu u svemu, takvo mjesto i ima u mom srcu..
Mnogi koji su je upoznali znaju o čemu pišem, ili su je doživili kroz moje pisanje…
Došla bi , kao da mi je tek nekoliko godina, naslonila se na njene noge, i ajd baba, de me malo mazi i češkaj , da se malo odmorim, a ona bi jedva dočekala…
Tu mi je bilo napajanje duše, izvor života..sve brige bi nestale…
I tako moja uzdanica, moja zvjezda Danica, digla glavu i isla šetat u posjetu,kao da joj je ono godina do 20, a ne ona 1 preko 20, a u stvari 93, i slomila ispred kucnih vrata nogu.
Svjet stao..blok nastao..
Da je nisan opominjala, evo rekla bi, al svojeglava, tvrdoglava, i eto.
Uskukala se, ma lako za nogu, ubit će me Nela što je nisan slušla.
Tu kreće drama života.
Tu krecu borbe, potoci i suze. Operiraju je u 93 god,peti dan nakon što se polomila.. preživi..Ja se živa ispraštala…
Mada su svi mislili zbog svega da nece preživit, uz loše stanje, dekubituse, izgubljenost, i možda moj sebični strah da je još ne izgubim, baba se digla iz pepela…
Feniks!
8 mjeseci je trajala ta traumatologija s njom. 24h skrb…
Više nismo znali da li je dan ili noć.Bar oni koji su prisutvovali svemu…
Znala bi mi reći nemoj se ti moja Nela naljutit na me pa da mi ne dolaziš…
Umjesto da baba umre, kao što je bilo za očekivat, umre mi ujna s kojom je baba živila, ta mlada žena koja je imala najvece razmjevanje, strpljenje, žrtvu za babu i za nas petero sve ove godine.Ta žena kojoj nista nije bilo teško, koje je sve dijelila šta je imala, nezamjenjiva, nepovratna…
Zašto se tako nesto dešava, samo Bog zna.
Nerazumljivo i teško razumjeti i prihvatiti.
Da zastaneš od suza koje samo liju, a objašnjenja nema, tupost.
Pada odluka.
Ruža ide u dom.
Zato ja pišem priču za nju jer su svi u karanteni.
Dom za stare i nemoćne Sv Josip Radnik u Ljubuškom.
U meni opet raspad sistema.
U meni plima i oseka upada u vrijeme Covid19.
Ulaskom ide u redovnih 14 dana izolacije sama u sobi. Nema nikoga svog, ne zna zašto je tamo, nema tv, samo zidovi i prozor..i razabiranje života..
S obzirom na njen gard, ljutnju što je tamo,uspjevaju izaći na kraj…(nek ime je Bog u pomoći)…i preživi i tu izolaciju.
…ja iskreno bi skrenula..tih 14 dana je meni bilo kao stoljeće..a ne želim misliti kako je bilo njoj.
Ne želim se ni prisjećat minuta, sati, ni tih dana..
Shvaćam da tamo ima 24 h skrb kao što joj mi ne bi mogli pružiti..i da je i njegovana, nahranjena, da je u molitvi i da ima redovno sv Misu..
Al njoj fali njena obitelj, njene ledine, njena Kravica..
Nadam se da ce doći kraj ovoj koroni..i da će moći još uživati u nama, da ću je moći još viđati..razgovarati.
Nije mi žao ni jednog trenutka, vremena, godina provedeni s njom..I sad bi za nju ginula..
Ljubav prema njoj je jača od mojih nedostataka, a nit sam dobra nit sveta.
Sve je bila samo čista prevelika obostrana ljubav, koja je mozda mnogima išla na živce, mozda je čudna i smješna, nerazumljiva, al je MOJA.
