Kad je riječ o kulturi, glazbenoj umjetnosti, folkloru, Biljanu Glibo ramskoj, ali i bosansko-hercegovačkoj javnosti ne treba posebno predstavljati. Ono što ona radi dugi niz godina, prešlo je i granice BiH. 2025. godina za Biljanu, njezin rad, ali i Etno skupinu “Čuvarice”, stvari su počele sjedati na pravo mjesto.
Za početak, recite nam nešto više o sebi, dolasku u Ramu, životu i djelovanju u njoj.
Rođena sam u Uskoplju, gdje sam provela djetinjstvo i ranu mladost. Kao dijete sam zavoljela glazbu jer sam odrastala u obitelji u kojoj je glazba bila sastavni dio svakodnevnog života. Moj otac je volio zapjevati bećarac i svirao je usnu harmoniku, što je u meni probudilo posebnu ljubav prema narodnoj glazbi i tradiciji. Ta ljubav rasla je sa mnom i oblikovala moj put. Srednju glazbenu školu završila sam u Sarajevu. Tamo sam stekla temelj za svoje buduće glazbeno obrazovanje i karijeru.
No, 1993. godine, zbog ratnih zbivanja, sve se promijenilo, naša kuća je bila spaljena i bili smo prisiljeni izbjeći iz rodnog kraja. Tako sam došla u Ramu, gdje sam započela novi život, doslovno ispočetka. Bila sam tada mlada, ali puna volje i želje za radom. U Rami sam započela svoju profesionalnu karijeru radeći kao nastavnica glazbene kulture u Osnovnoj školi “Marka Marulića” u Prozoru u kojoj već radim 31 godinu. Taj posao mi je pružio nevjerojatnu priliku da spojim dvije stvari koje su mi bile bliske: rad s djecom i glazbu. Glazba je oduvijek bila moj način izražavanja, unutarnja potreba i prostor u kojem se osjećam najautentičnije.
Po struci sam magistra glazbene umjetnosti smjer glazbena kultura i etnomuzikologija. Studij mi je omogućio da glazbu ne samo osjećam, već i duboko razumijem, posebno narodnu i tradicijsku glazbu, koja je toliko važan dio našeg hrvatskog identiteta. Spoj osobnog iskustva, stručne naobrazbe i svakodnevnog rada s ljudima kroz glazbu oblikovao je ono što jesam danas, glazbenica koja vjeruje u snagu melodije, riječi i zajedništva.
U Rami sam pronašla i ljubav. Tu sam upoznala svog supruga Milenka, s kojim sam osnovala obitelj. Imamo trojicu sinova: Davida, Juraja, Jakova i jednu kćerku Ivu. Obitelj mi je uvijek bila oslonac i izvor snage, a glazba mi je davala prostor za rast, stvaranje i davanje drugima. Djeca su rasla s nama u glazbi i danas svi zajedno muziciramo, što mi je iznimna radost i ponos. Glazba je za nas način povezivanja, ali i dio naše obiteljske tradicije koju želimo prenijeti i dalje.
Niste rođena Ramkinja, a li bez vas ramska kulturna scena, izgledala bi potpuno drukčije. Što je to što vas tjera naprijed? Što je poticaj i tko je glavni oslonac vama, vašem radu i stvaralaštvu?
Iako nisam rođena Ramkinja, nikad se u Rami nisam osjećala kao stranac. Kroz dugogodišnji rad u različitim kulturno-umjetničkim društvima upoznala sam Ramu kao pravo neiscrpno folklorno blago. Ovdje sam otkrila bogatstvo običaja, pjesama, plesova i priča koje se prenose s generacije na generaciju, a koje su temelj identiteta ovog kraja. Posebno bih istaknula svoj dugogodišnji rad s HKUD-om Uzdol, koje sam vodila 13 godina, kao i rad u crkvenom zboru fra Stjepan Barešić u Uzdolu. U to vrijeme, nakon strašnog masakra koji je pogodio Uzdol, folklor i zbor nisu bili samo obične aktivnosti oni su bili važan korak, temeljni stup u procesu ozdravljenja i zajedničkog podizanja iz pepela. Uz podršku župnika don Miljenka Džalte, župa se kroz pjesmu i tradiciju okupila, našla snagu i vjeru u bolje sutra.
Veliku snagu i inspiraciju nalazim u svojoj dubokoj ljubavi prema glazbi, koja je moj životni poziv i način izražavanja. Osim toga, podrška moje obitelji, prijatelja i svih ljudi s kojima radim neprocjenjiva je, bez njih ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Zajedno dijelimo strast prema glazbi i očuvanju i prenošenju naše kulturne baštine, a njihova vjera u mene i moj rad daje mi snagu za dalje. Ta vjera i pouzdanje u Boga i Božju providnost bili su mi dodatni oslonac i snaga u svim izazovima koje sam prošla. Za mene, Rama nije samo mjesto na karti, ona je dom duhovnog bogatstva, mjesto gdje tradicija živi i diše svakodnevno. Upravo ta povezanost između prošlosti i sadašnjosti daje mi snagu i inspiraciju da nastavim stvarati i čuvati ono što nas čini posebnima.
Uz to što radite u školstvu, imate glazbenu školu, voditeljica ste nekoliko zborova i folklornog društva. Odakle crpite snagu, volju, pa i vrijeme za sve to?
Osim što radim u Osnovnoj školi “Marka Marulića” u Prozoru, predajem i u Osnovnoj školi “Ivan Mažuranić” u Gračacu. Uz redovnu nastavu, pokrenula sam glazbenu školu kako bih djeci ovog kraja omogućila dostupno i kvalitetno glazbeno obrazovanje. Na početku sam surađivala s Glazbenom školom Jakova Gotovca iz Novog Travnika, a posljednjih godina radim s Glazbenom školom „Franjo S. Vilhar“ iz Livna.
Danas djeca mogu završiti nižu glazbenu školu i to mi je jedan od najdražih profesionalnih uspjeha. Svake godine u mjesecu svibnju održavamo i koncert klasične glazbe „Majci na dar“. Posebno sam ponosna na činjenicu da danas imam učenike koji su prve glazbene korake napravili sa mnom, a sada su mi kolege, to je neprocjenjivo.
U svom radu aktivno sudjelujem i na duhovnom polju trenutačno vodim crkveni zbor na Šćitu, a ranije sam djelovala i u župnim zborovima u Prozoru i na Gračacu. Pjesma u liturgiji i crkvi uvijek mi je bila duboko značajna i kao oblik molitve i kao izvor snage.
Veoma važan dio mog djelovanja vezan je i za folklornu scenu. Već sam spomenula HKUD „Uzdol“ ali moram spomenuti i HKUD „Rama“, u kojem od 2008. godine djeluje i škola folklora kroz koju je prošlo mnoštvo djece i mladih. Ta škola nije samo učenje koraka, to je učenje identiteta, pripadnosti, ljubavi prema svome. Kroz folklor učimo tko smo i odakle dolazimo.
Sa svojom obitelji i prijateljima pokrenula sam jednu značajnu kulturnu manifestaciju „Ramski dani kulture“ koja je i dan danas jedina kulturna manifestacija. Održava se u listopadu i svake godine trudimo se da donesemo raznolika i kvalitetna kulturna događanja kako bi svatko pronašao nešto za sebe.
Važno mjesto u mom srcu zauzima Etno skupina “Čuvarice”, na koju sam osobito ponosna. To nije samo glazbena skupina, već projekt srca posvećen čuvanju izvorne pjesme, naše tradicije i duhovne snage koju ona nosi. Naravno sve to zahtijeva trud, vrijeme i odgovornost. No kada radiš ono što voliš, ništa nije teško. Snagu crpim iz ljubavi prema glazbi, iz zajedništva koje dijelim s ljudima oko sebe, iz podrške obitelji i prijatelja.
Živimo u Rami, kraju koji je specifičan po mnogočemu. Kraju koji nema neku ozbiljnu niti jaku kulturnu scenu. Kako je raditi u takvim okolnostima, posebno raditi dugi niz godina?
Rama je poseban kraj po prirodi, ljudima, povijesti, ali i po mnogim izazovima. Nažalost, kulturna scena ovdje nikada nije bila snažno razvijena niti sustavno podržavana. Nedostaje organizirane kulturne infrastrukture, dugoročnih ulaganja i ozbiljne institucionalne potpore, osobito od strane vladajućih struktura. Kultura se često gura na margine, i upravo zbog toga mnogi odustaju.
Iskreno, bilo je trenutaka kada sam i ja poželjela odustati. Kad bi se nagomilali umor, nerazumijevanje i osjećaj da se borim sama, često sam se pitala: “Što mi sve ovo treba?” No svaki put, baš u tim trenucima, dogodilo bi se nešto što bi me podsjetilo zašto radim to što radim. Osmijeh djeteta nakon prvog nastupa, iskrena zahvala roditelja, pjesma koja dotakne srce ljudi, radost i sreća u očima izvođača to su bili znakovi koji su mi govorili da ne smijem stati.
Najveći dio onoga što sam postigla, glazbenu školu, rad s djecom, zborove, folklor, nastao je bez sustavne potpore s vrha. Ali zato sam imala nešto još dragocjenije podršku dobrih ljudi. Ljudi koji su vjerovali, pomagali, nosili sa mnom sve što nije bilo lako. Bez njih i bez svoje obitelji ne bih uspjela.
Iznad svega, vjerujem da me vodi Božja providnost. On je bio uz mene kad su drugi šutjeli. Davao mi je snagu kad sam je gubila i slao ljude kad sam pomislila da sam sama. Zato i danas, unatoč svemu, idem dalje s vjerom, s ljubavlju i s pjesmom. Božja provodnost se toliko puta očitovala u mom životu i bila opipljiva, zato znam često reći da ništa nije slučajno.
Od Etno skupine “Čuvarice”, stvorili se, slobodno možemo reći prepoznatljiv brend, ne samo u ramskim okvirima, nego puno šire. Samo ime “Čuvarice”, simboličan je, odakle ideja za izbor toga naziva?
Kada smo počeli stvarati Čuvarice, željeli smo povezati prošlost i sadašnjost na jedan poseban način. Ja sam velika zaljubljenica u etno glazbu, dok je moja obitelj, posebno moj suprug i najstariji sin David rockeri u duši, puni energije i želje za novim, drugačijim glazbenim izrazima. Htjeli smo stvoriti nešto što će biti prihvatljivo i razumljivo svima, a istovremeno duboko ukorijenjeno u tradiciju. Nismo htjeli da folklor ostane samo uspomena iz prošlosti, nego da zaživi i u današnjem vremenu, povezujući generacije i otvarajući vrata mladima da se i oni prepoznaju u njemu.
Ime Čuvarice dao je moj suprug Milenko, koji je, kao uvijek, bio velika podrška u svemu. Kad je predložio to ime, svi smo osjetili da nosi svu simboliku koju smo željeli: biti čuvarice tradicije, običaja, ali i vrijednosti i duha našeg hrvatskog naroda. To je ime postalo ne samo naziv naše skupine, nego i naš poziv i obaveza čuvati ono što je vrijedno i prenijeti to dalje. Tako su Čuvarice postale spoj autentičnog folklora i moderne energije, glas prošlosti i puls sadašnjosti. Ta kombinacija donijela je svježinu i posebnost, što su prepoznali ljudi i izvan našeg kraja. Jer svaka iskrena i dobro ispričana priča nađe put do srca ljudi, bez obzira odakle dolazi.
Kroz vaš opus u glazbi i tradiciji, stavljate naglasak na ramski kraj. Ima li još neki kraj kojega biste ste kroz svoje djelovanje mogli posebno spomenuti?
Iako je Ramski kraj mjesto koje najdublje osjećam i u kojem sam izgradila svoj umjetnički put, naš rad ne zaustavlja se samo na ovom području. Kroz godine djelovanja njegovala sam povezanost i s drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, ali i Hrvatske. Danas moja obitelj i ja radimo obrade raznih tradicijskih pjesama drugih krajeva, jer smatram da je važno širiti ljubav prema bogatoj glazbenoj i folklornoj baštini krajeva koji nas okružuju. Svaka pjesma, svaki napjev i običaj nosi svoju priču, svoju energiju i dušu. Upravo ta raznolikost tradicija čini našu kulturnu baštinu toliko bogatom i vrijednom. Vjerujem da je glazba jedan od najljepših i najmoćnijih načina da razumijemo jedni druge. Naš cilj nije samo očuvati lokalne običaje, već i otvoriti vrata prema širem prostoru, približiti ljude i njihove priče, te pružiti publici priliku da kroz glazbu osjete bogatstvo i raznolikost. Smatram da upravo takav pristup doprinosi jačanju kulturnog identiteta, ali i zajedništva. U konačnici, kroz naše djelovanje želimo pokazati da tradicija nije nešto što pripada samo prošlosti, nego da živi i diše u sadašnjosti, te da može biti snažan most prema budućnosti.
Sudeći po broju nastupa i posjetima, koje ste imali tijekom “Korizmenog hoda”, kakvo je vaše iskustvo, dojmovi? Je li ispunio cilj kojega ste imali na početku?
“Korizmeni hod” bio je za nas duboko duhovno iskustvo. Tijekom Korizme posjetile smo jedanaest župa: Uskoplje, Odžak, Novi Travnik, Kočerin, Guču Goru, Ramu, Žepče, Seonice, Kreševo, Cim i Knin. Svaki od tih susreta ostavio je poseban trag, kako u nama, tako i, vjerujem, u ljudima koji su nas došli poslušati.
Naš cilj bio je jednostavan, kroz korizmene pjesme približiti ljudima smisao ovog svetog vremena: sabranost, pokoru, nadu i pripremu za Uskrs. I zaista, tijekom svakog nastupa osjećala se posebna atmosfera tišina, sabranost, molitva. Bilo je emocija, i s naše strane i sa strane slušatelja. U mnogim trenucima osjetili smo koliko su ljudi željni duhovnog sadržaja koji ih dotiče iznutra, na osobnoj i zajedničkoj razini. Posebno nas je dirnulo koliko su ljudi otvorena srca prihvatili ono što donosimo. Neki su nam prilazili nakon koncerta sa suzama u očima, govoreći da su se nakon dugo vremena istinski povezali s pjesmom, s vjerom, s mirom. To su trenuci koji se ne zaboravljaju.
Za nas, “Korizmeni hod” nije bio samo niz nastupa, nego put i doslovno i duhovno. Hod kroz vrijeme iščekivanja, nade i obnove. I mogu reći da je u potpunosti ispunio svoju svrhu.
Kroz vaš osobni, ali i rad vaše obitelji, protkana je vjera. Koliko vama i “Čuvaricama” znači vjera?
Hvala vam na ovom pitanju. Doista nam je važno jer bez vjere ne bismo bile ono što jesmo, ni kao osobe ni kao skupina. Vjera je temelj mog života, ali i života moje obitelji. Ona je protkana kroz svaki naš dan, odluku, projekt, pjesmu. U najtežim trenucima bila nam je oslonac, a u onim lijepim zahvalnost i radost. Sve što smo postigli, vjerujem da nismo postigli vlastitim snagama, nego uz Božju milost i providnost koja nas je vodila i nosila. I kad nismo znali kamo dalje, put se uvijek otvorio jer je Bog bio uz nas.
Isto vrijedi i za Čuvarice. Iza svake naše pjesme, svakog nastupa i susreta, stoji duboka svijest da smo samo oruđe u Božjim rukama. Naša pjesma nije tu da bi zabavljala, nego da bi dotaknula srce, donijela mir, nadu, ponekad suzu, ponekad osmijeh i uvijek barem tračak Božje prisutnosti. Zato često biramo pjesme koje imaju duhovnu poruku, ne samo liturgijske, nego i one koje govore o životu kroz vjeru, o ženama koje mole, trpe, nadaju se. To je naš način evangelizacije pjesmom, iskreno i srcem. Vjera nas ne ograničava, ona nas oslobađa. Daje smisao našem radu i dubinu svemu što činimo. Bez nje bi sve bilo samo forma, a ovako sve postaje molitva.
Krajem studenog prošle godine, imali ste gostovanje na HRT-u. Koliko je on pomogao promoviranju “Čuvarica” u široj javnosti?
Gostovanje na HRT-u krajem studenog prošle godine za nas je bilo veliko priznanje, ali i odgovornost. Bila je to prilika da se naš glas i rad predstave široj javnosti izvan okvira Rame i Bosne i Hercegovine. Ljudi su nas mogli čuti i vidjeti u cijeloj Hrvatskoj i šire, što je za nas iznimno važno.
Reakcije su bile predivne javljali su nam se ljudi koje nikada nismo upoznale, ali koji su se kroz naše pjesme i poruku povezali s nama. To je ono što nas posebno dirnulo. Pokazalo nam je da ono što radimo ima smisla i da glazba zaista može dotaknuti srce, gdje god da se čuje.
Posebno sam zahvalna mojoj dragoj prijateljici Tatjani Rau, bez koje to gostovanje ne bi bilo moguće. Ona nas je povezala s uredništvom, vjerovala u nas i otvorila nam vrata javnog medijskog prostora. To gostovanje nije bio samo još jedan nastup za nas je to bio trenutak priznanja za godine predanog rada, ali i poticaj za dalje. Potvrda da kada radite iskreno i s vjerom, Bog pošalje ljude i prilike koje trebate baš onda kad treba.
Kroz brojne nastupe doživjeli ste i brojna iskustva. Imate li neki nastup kojega biste mogli posebno istaknuti?
Svaki naš nastup je poseban na svoj način bez obzira radi li se o velikim pozornicama ili malim crkvama i dvoranama. U svakom susretu s publikom trudimo se ostaviti dio sebe i prenijeti ono što nosimo u srcu. Posebno nam u lijepom sjećanju ostaju nastupi poput onoga u Mostaru, kada smo na Zrinjevcu, uz Simfonijski orkestar pod ravnanjem maestra Damira Bunoze i uz pratnju rock benda, spojile etno, klasičnu i rock glazbu u jedan snažan i emotivan nastup.
To je bio trenutak kada su se tri glazbena svijeta stopila u jedno, i za nas to predstavlja vrhunac umjetničkog izraza i zajedništva. Lijepo nam je bilo i u Biogradu na Moru, gdje smo imale čast nastupiti povodom 1100. obljetnice krunidbe kralja Tomislava događaj koji nosi duboku povijesnu i simboličnu težinu, i koji nas je dodatno podsjetio koliko glazba može biti povezana s identitetom i narodnom sviješću .Nezaboravan je bio i nastup u parku prirode Lonjsko polje spoj prirode, pjesme i mira stvorio je gotovo duhovnu atmosferu. U takvim trenucima glazba doista postaje produžetak svega što nas okružuje prirode, tišine, ljudi i zajedništva.
I zaista, svaki nastup bio on pred desetero ili pred stotine ljudi nosi svoj značaj. U svakom prepoznajemo priliku za dijeljenje, za svjedočenje, za zahvalnost. I zato ih sve nosimo u srcu.
Početkom listopada, u Areni Zagreb, imat ćete nastup na koncertu “Domu mom”. Vaši dojmovi, očekivanja?
Nastup u Areni Zagreb na koncertu “Domu mom”, koji nas očekuje početkom listopada, za nas je čast, ali i veliki trenutak. Sama činjenica da ćemo stati na pozornicu jedne od najvećih dvorana i biti dijelom događaja koji okuplja ljude iz cijele Hrvatske i dijaspore veliko je priznanje za sav naš dosadašnji rad.
To nije samo glazbeni događaj, već nešto puno više koncert koji nosi snažnu poruku ljubavi prema domovini, zajedništvu i zahvalnosti. Sudjelovati na takvom događaju znači dati svoj glas i svoje srce za ono što volimo, poštujemo i živimo. Naravno, uzbuđenje je veliko. Očekujemo snažne emocije, susrete s ljudima koji nas možda do sada nisu imali priliku čuti uživo, ali i snažnu povezanost publike i izvođača. Vjerujemo da će to biti večer koju ćemo pamtiti cijeli život ne samo zbog veličine pozornice, nego zbog veličine srca koja će biti prisutna. Pripremamo se s puno poštovanja, zahvalnosti i molitve da ono što donesemo na pozornicu bude više od nastupa: da bude svjedočanstvo, molitva i dar. Ovom prigodom zahvaljujem svom velikom i dragom prijatelju Petru Lovriću koji je uz gospođu Kseniju Abramović najzaslužniji što smo dio ovako jedne vrijedne i prekrasne priče.
Dogodine ćete obilježiti petnaest godina osnutka i djelovanja. Pripremate li nešto za tu obljetnicu? Koncert, novi album?
Petnaest godina postojanja i djelovanja Čuvarica je nešto što nas duboko raduje i na što smo ponosne. Kada pogledamo unatrag, čini se kao da je sve prošlo u jednom dahu, ali iza nas je puno rada, žrtve, pjesme, putovanja i najvažnije susreta s divnim ljudima.
Ako Bog da, planiramo tu obljetnicu obilježiti koncertom na otvorenom, jednim lijepim glazbenim susretom sa svojom publikom, u zahvalnosti za sve godine podrške, zajedništva i ljubavi koje smo doživjele. Osim toga, ovih dana izlazi naš novi spot za pjesmu Misečna na kojem smo s velikim uzbuđenjem radile. To je pjesma s našeg drugog albuma Tragom prošlosti i vjerujemo da će doprijeti do srca naše publike. Paralelno, radimo na novim pjesmama, glazbenim obradama i aranžmanima jer vjerujemo da svaka nova godina treba donijeti i nešto novo, svježe, a opet ukorijenjeno u ono što jesmo.
Posebno nas raduje što se naš rad sve više prepoznaje i izvan granica BiH. Stigli su nam pozivi za nastupe u Welsu, Münchenu i Baselu, i nadamo se da ćemo te pozive moći i ostvariti. To je za nas još jedno svjedočanstvo da pjesma ne poznaje granice, i da ono što izlazi iz srca uvijek pronađe svoj put. U svakom planu i koraku koji je pred nama, vodimo se vjerom i željom da ostanemo dosljedne sebi jednostavne, iskrene, i povezane s ljudima kroz pjesmu i zajedništvo.
Nastupi koji slijede su 14. lipnja Vrbovec, 18. lipnja smo u Širokom Brijegu, 20. lipnja u Imotskom na manifestaciji Hod za život, te 2. kolovoza na manifestaciji Rimski dani u Mokrom .
Na kraju, želim izraziti svoju duboku zahvalnost svima koji su dio ovog predivnog puta i bez kojih Čuvarice ne bi bile ono što jesu. Posebno hvala Davidu Glibi, autoru i skladatelju naših pjesama s oba albuma, koji svojim talentom i srcem unosi život u svaku notu. Zahvaljujem svim tekstopiscima, a posebno Žarku Madžaru, čije su riječi često nosile poruku i emociju naših pjesama. Velika zahvalnost ide i našem producentu Josipu Vukoji, koji je svojom podrškom i stručnošću omogućili da naš rad zvuči upravo onako kako želimo.
Hvala svim roditeljima koji su mi povjerili svoju djecu kao i članicama Čuvarica koje vjeruju u mene, u zajednički rad i u ljepotu koju zajedno stvaramo. Bez njihove predanosti, ljubavi i truda ovaj put ne bi bio moguć.
