U blizini izlaza iz Mostara, prema Širokom Brijegu, desno – a preko puta katedrale Marije Majke Crkve, nalazi se velebna Biskupova palača, zasigurno jedno od najljepših arhitektonskih zdanja Grada na Neretvi, ali i svojevrsno umjetničko djelo…
Iako je 1992. „u srce pogođena“ kada je u kapelici eksplodirala granata koja je zapalila cijelu zgradu, danas je ljepša no ikad i ponosno stoji „na vrlo impozantnom mjestu, na jednoj omanjoj glavici pri svršetku Stafenijinog šetališta, te se sa svijeh strana, čim se u Mostar dogje može da opazi“, kako je nekoć (1906.) zapisano u Sarajevskom listu.
Nas je u ovom, 2023. osvježenom zdanju, dočekao kancelar don Stipe Gale i rado proveo kroz interijer, dok nam je glavni sugovornik „na daljinu“ bio generalni vikar Mostarsko-duvanjske (i Trebinjsko-mrkanske biskupije) don Nikola Menalo kojeg, nažalost, nismo ovom prigodom susreli zbog ranije preuzetih obveza, piše Katolički tjednik.
U vukovoj dolini, s puškom i čekićem…
Kao što je poznato, Biskupski dvor nije u Mostaru oduvijek bio na ovako impozantnom mjestu… Priča o njemu počinje ranije.
Kako nam je don Nikola otkrio o gradnji nove Biskupske rezidencije u Mostaru na mjestu Vukodol (vukova dolina), prvi je pisao fra Petar Bakula u djelu Hercegovina prije sto godina. Riječ je o lokaciji kod gradskog mostarskog groblja Masline – izgrađenom na biskupijskom zemljištu koje je jugo-komunistička vlast oduzela Katoličkoj Crkvi.
U fra Petrovoj knjizi navodi se kako je 4. travnja 1847. postavljen i blagoslovljen temeljni kamen biskupske rezidencije u Vukodolu, te kako je gradnjom upravljao fra Paško Kvesić kojemu je pomagao Niko Grabovac.
„Zašto je rezidencija građena u Vukodolu, a ne na nekom drugom mjestu? – Na drugom mjestu tada nije bilo moguće, kaže fra Petar. Odgovor nalazimo u pismu biskupa Barišića od 22. listopada 1840., da je mostarski kadija te godine objavio zakon kako u gradu Mostaru ne mogu, prema Kur’anu, stanovati skupa katolici i muslimani. Nakon toga vezir je protjerao iz Mostara katoličke obitelji. Činjenica je da su te jeseni katolici morali napustiti grad i okolicu Mostara i povući se ponovno u okolna bespuća.
Kako je zbog započete gradnje biskupske rezidencije u Mostaru muslimanski svijet bio uznemiren, tadašnji Ali-paša je preko svojih ljudi i stražara branio radnike i čuvao podignute zidove od rušenja nasilnika. Ovdje napominjemo da se Ali-paša na početku osobno protivio gradnji biskupske kuće. Kasnijim uspostavljanjem prisnog prijateljstva s fra Nikolom Kordićem, ‘koji mu je postao kao brat’, fra Petar Bakula mu je bio osobni liječnik, a fra Andrija Šaravanja mu je bio ekonomski savjetnik. Što je dovelo do toga da se dobije vezirovo pismo kako biskup fra Rafo Barišić može započeti s gradnjom svoje rezidencije“, objasnio nam je generalni vikar Menalo.
O napredovanju izgradnje navodi se kako su radnici „držeći u jednoj ruci pušku, a u drugoj čekić, nastavljali započetu gradnju, i da nije sveđerstražio Ali-pašin izaslanik Ibrahim Demirović sa svojim oružanim ljudima, teško bi se ikada dogotovio dvor“.
Saznali smo, također, kako je gradnju novčano pomagala tadašnja Kongregacija za širenje vjere iz Rima, te onodobne katoličke ustanove za potporu misijskim zemljama iz Lyona, Münchena i Trsta, pa je ista brzo napredovala.
Početkom 1849. rezidencija u Vukodolu bila je dovršena te se biskup Barišić iz privremene rezidencije u Seonici mogao preseliti u novoizgrađenu, pa je tako te godine započelo novo razdoblje za katolike u ovom gradu i Hercegovini… I tako – kada je riječ o zdanju na ovoj lokaciji – dolazimo do događanja poslije II. svjetskog rata.
„U naletima poslijeratne uzurpacije, nacionalizacije i nemilosrdna oduzimanja crkvene imovine komunističke vlasti, nakon što je mons. Petar Čule, tadašnji biskup mostarsko-duvanjski, u travnju 1948. pritvoren, a u srpnju iste godine i osuđen na 11 i pol godina zatvora, s crkvenom se imovinom, pa tako i onom vezanom uz prvu biskupsku rezidenciju u Vukodolu, dogodilo da je oduzeta i do danas nije vraćena“, naglasio je don Nikola spomenuvši kako je kao takva proglašena spomenikom kulture i stavljena pod zaštitu Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode.
„Silazak u Mostar“
Kako se broj katolika, nakon dolaska austrougarske vlasti, u Mostaru povećavao, biskup Paškal Buconjić nastojao je kupiti i otkupiti gradski predio – Glavicu kako bi se ondje gradila biskupova palača. Tako je i bilo te je ona podignuta 1906., a on se u nju uselio 24. ožujka 1909.
„Gradnja biskupske rezidencije bio je zahtjev vremena, ostvaren s Božjom pomoću, i zauzimanjem tadašnjih crkvenih pastira. Uz mostarske biskupske rezidencije, kako onu prvu u Vukodolu, tako i ovu drugu-sadašnju uz Glavicu na Balinovcu, bili su i biskupijski gospodarski posjedi koji su osoblju biskupije osiguravali pristojan svakodnevni život i djelatnost“, naznačio je naš sugovornik.
Biskupova palača uistinu je jedno od ljepših arhitektonskih zdanja u Mostaru, a nacrt za nju napravio je „mjernik David, a posao je vodio gragjevni poduzetnik Vymlatil“ (Sarajevski list, 1906.).
„Projekt palače je u duhu neorenesansne arhitekture, povijesnog stila koji je prevladavao eklektičkom arhitekturom u Austro-Ugarskoj na prijelazu stoljeća. Palača je pretrpjela ogromna oštećenja 1992. kada je zapaljena granatom koja je eksplodirala u kapelici te zapalila cijelu zgradu. Temeljito je obnovljena 1997. te sanirana i osvježena 2023. Osim suterenskoga prostora palača ima prizemlje, kat i potkrovlje, a u njoj su živjela šestorica dijecezanskih biskupa“, otkrio nam je don Nikola.
Danas je palača dom biskupu – trenutno mons. Petru Paliću, generalnom vikaru, kancelaru i biskupovu tajniku.
Ovdje dakako treba spomenuti i don Antu Luburića, biskupskog vikara za Trebinjsko-mrkansku biskupiju, koji je kao dugogodišnji kancelar i ekonom u Biskupovoj palači živio 40 godina te je, možemo reći, „najzaslužniji“ za mnogošto. Imao je priliku živjeti s četiri biskupa te je preživio ratna stradanja i spasio sve umjetnine odvezavši ih u Zagreb.
Biskupija (i) žena
Dok nas je don Stipe provodio hodnicima i prostorijama, usput samo upoznali i Zoricu Azinović, koja je, kako je simpatično dodao, „srce ove kuće“.
Na pitanje: „Jesu vam zahtjevni ovi ‘vaši’?“, vedro odgovara „Ma, kakvi“, i nastavlja svoj posao u kuhinji, dok sa smijehom kancelar Gale dodaje: „Samo nekad kažemo da nije normalno koliko za nas nakuha.“
No, Zorica nije jedina „žena u biskupiji“. Naime, hercegovačke biskupije mogu se pohvaliti kako je u biskupovu domu trenutno omjer muškaraca i žena „pola-pola“.
„’Središte Crkve nije služba, nego krštenje, tj. vjera. I upravo je svjedočanstvo vjere mjesto gdje žena može zauzeti izvanredan prostor’, kazao je jednom prigodom jedan kardinal. Žene svojim doprinosom na poseban način njeguju Crkvu – sjetimo se velikih žena kroz povijest Crkve, koje su bile ‘ispred svoga vremena’, i to u izrazito muškom okruženju. One nisu nipošto i nimalo smatrale kako je Crkva rezervirana isključivo za muškarce. Tako ni ne čudi da je odlukom biskupa Palića 2022. upravo žena – gđa Angela Medić imenovana na čelo ekonomata biskupija. Osim nje tu je jedna gospođa u računovodstvu, a od triju članova Biskupijskog ekonomskog vijeća jedna je žena. U Biskupovoj palači trenutno, osim spomenutih, rade još dvije gospođe“, podijelio je s nama don Nikola, piše Nedjelja.ba.
Što sve tu ima?
Kako smo vidjeli, zdanje sadrži prostorije za biskupa, njegove suradnike i ostale djelatnike. „Uobičajeno, biskupov dom je smješten u blizini katedrale ili stolne crkve koja je duhovno središte biskupije. Biskupski ordinarijat je administrativno središte biskupije, gdje se obavljaju svi upravni i pastoralni poslovi. Uključuje različite uredske prostorije za biskupa, generalnog vikara, sudskog vikara, ekonoma, kancelara, tajnika i druge članove. Ordinarijat je važan dio crkvene organizacije jer služi kao sjedište biskupa i njegovih suradnika koji upravljaju biskupijom i donose važne odluke. Uz ordinarijat u zgradi su smješteni saloni i kapelica“, dodao je generalni vikar Menalo.
Po dolasku do same kapelice don Stipe nam je kazao kako je ona prije bila u drugom dijelu zgrade. Riječ je o manjoj, intimnijoj, lijepo uređenoj, ali jednostavnoj prostoriji za molitvu. Iza oltara na sivom zidu s detaljima u zlatnoj boji, veliko je drveno raspelo.
Oltar koji je središte kapelice izrađen je od drveta. Ostali zidovi i svod su bijeli, a pored sedesa nalazi se ikona Navještenja. Klecala su drvena, a pod crn. „Iz crnila se diže križ na kome je Krist pobijedio crnilo, smrt, i otkupio nas od grijeha, a kapelica je uređena prema nacrtu Ivane Čuljak 2022.“, objasnio je don Nikola.
On nam je otkrio i neke posebne umjetnine koje se nalaze u palači: portreti biskupa Pavla Žanića i nadbiskupa Petra Čule Anđelka Mikulića; portreti biskupa Paškala Buconjića i Alojzija Mišića djela Karla Afana de Rivere; Raspeće Ljube Ivančića; Krajolik iz Makedonije II Šime Perića; Raspeće Valerija Michielija te nekoliko slika Ljube Laha i Frane Šimunovića.
Biskupijski centar
Uz Biskupovu palaču u istom dvorištu podignut je i višenamjenski Biskupijski centar.
Arhitekt Zlatko Ugljen projektirao je zdanje Biskupijskoga centra u Mostaru 1990., koje je potpuno građevinski realizirano za vrijeme službe biskupa u miru mons. Ratka Perića. Centar je zaživio za vrijeme mons. Palića 2023.
U Galeriji Biskupijskog centra dočekala nas je Dora Sesar koja nam je rado predstavila isti.
Odmah po ulasku iz dvorišta je dio s uredima, knjižnicom i Crkvom na kamenu.
„U knjižnici se nalazi literatura, kako na hrvatskom, tako isto i na stranim jezicima. Kat ispod nas je arhiv koji čuva biskupijske dokumente. I osim toga tu je depo gdje se čuvaju umjetnine koje nisu izložene u galeriji. A galerija je nekako srce čitavog objekta.
Ona se sastoji od, možemo reći, više prostora. Glavni prostor je stalni postav koji broji nekih 140 umjetničkih djela trenutno. Većinom je riječ o umjetničkim djelima slikarstva iz druge polovice 20. st. Uz to imamo i nešto skulptura, isto tako jednu kolekciju ikona, kolekciju liturgijskog ruha i posuđa te jednu arheološku zbirku.
Osim toga ovdje se nalaze i dva prostora za privremene izložbe. U jednom organiziramo izložbe ili aktualnih slikara ili djela iz depoa. U drugom dijelu je povijesna, dokumentarna izložba koja prikazuje povijest građenja mostarske katedrale. Također, tu je i multimedijalna dvorana u kojoj se održavaju konferencije, predavanja, predstavljanja.
U gornjem dijelu su kapelica i Svećenički dom, a lapidarijem se centar spušta na cestu, te sve funkcionira kao jedan kompleks“, kazala nam je Dora.
Govoreći o samoj Galeriji, istaknula je kako posjeduju i djela Ivana Meštrovića. Riječ je o dvjema njegovim skulpturama – Glavi Madone i Meštrovićevu autoportretu.
Osim toga tu su i djela Frane Šimunovića, Ljube Laha, Ede Murtića, Zlatka Kesera, Josipa Biffela, Gabrijela Jurkića.
„Ovo je sve još uvijek u nastanku – radimo i na knjižnici i na arhivu, još uvijek to nije u nekom punom potencijalu, u komu će biti u budućnosti. Ljetos smo imali izložbu jednog suvremenog umjetnika. Ne znamo točno fond knjižnice jer se još uvijek radi na tome, ali sigurno je više od 10 000 naslova. Još uvijek smo u tom poslu i unošenja, i prebrojavanja, i klasificiranja. Uglavnom je to teološka literatura, ali ima i dosta književnosti, povijesti…
„Lapidarij je također dio ovoga prostora. Tu su ova dva spomenika, na objema stranama, i isto imamo tu jednu fontanu koja nekako predstavlja vodu, početak i kraj“, dočarala je Dora, piše Josipa Prskalo za Katolički tjednik.
