Torcida slavi svoj rođendan. Već joj je 70, a ona je još tako mlada i u naponu snage. Jedino što je ostalo od Hajduka kakvog želimo jeste Torcida, ponosna i prkosna, moćna i velika, najveća na svijetu. Ne znam kako objasniti privrženost Torcide Hajduku, ta ljubav je neobjašnjiva i ona izvore iz svakog kantuna u Dalmaciji. Za ovih 70 godina bilo je puno prepreka, ali niti jedna nije nesavladiva pa zvala se ona bivši ili sadašnji režim, zabrane i represija koje nisu oslabile, nego su naprotiv ojačale Torcidu.
Mllađi od Torcide, i još kao dijete sam s pokojnim ocem prvi puta otišao na Stari plac. Neki trenutci se pamte cijeli život, a ja sam upravo upamtio taj prvi posjet Starom placu i utakmici koju je Hajduk igrao protiv Dinama. To je bio moj početak, a sve ostalo je legenda. Iza mene su nebrojene utakmice Hajduka, kako u Splitu, tako i van Splita i svaka je za mene iz Hercegovine gostovanje. Ne mogu a da se ne sjetim kako smo umalo “zaglavili” zbog zastave sa šahovnicom na utakmici protiv Partizana. Ne mogu zaboraviti Hamburg, a misli lete i na onu ludnicu protiv Sparte i velikog Blaža Baku Sliškovića. Sjećam se i suza nakon ispadanja protiv Tottenhama, ali i onih od suzavca protiv Marseja.
Riznica sjećanja me odvodi na one legendarne utakmice u Ligi prvaka. Kakva su to vremena bila kada je na Poljudu došla slavna Benfica, pa pao veliki Anderlecht, i kada smo se ravnopravno nosili s tadašnjim prvakom Europe Ajaxom. Bio sam više gladan nego sit u ta vremena, ali sam našao načina biti dio veličanstvene atmosfere na sjeveru Poljuda. Teško mi se sada prisjetiti broja, ali sam bio na nekoliko stotina utakmica Hajduka, i bio dio spektakla koji je pravila Torcida. Bježao sam prvo iz škole, a onda i s posla samo da bi bio u grotlu sjevera. U Zagrebu smo jedva živu glavu izvukli, ali smo je izvukli i nismo dali zastavu. Onaj tko da ili izgubi zastavu izgubio je bitku i rat, a Torcida nikada nije izgubila ništa.
Niko na svijetu ne može platiti onaj odlazak u Metković ili u Varaždin na proslave prvaka, kao i ono ludo krvavo gostovanje na Kantridi. Svaki trenutak proveden s Torcidom uz Hajduka je poseban i neki to nikada neće shvatiti. Ima toga još puno za nabrojati, sjetiti se još štošta, pa i noć u splitskom zatvoru nakon jedne od domaćih utakmica. Uspomene mi niko ne može sakriti ni uzeti, i da se ponovo rodim opet bih napravio isto.
Danas ne idem na utakmice, ne zato što sam prestao biti navijač nego zato što današnji igrači nisu moj i naš Hajduk. Za Hajduk se gine onako kako Torcida gine već punih 70. godina i onako kako su generacije bilih ginule na Starom placu i Poljudu za svoj sveti dres i za svoju Torcidu. Na koncu ostaje mi još samo čestitati rođendan Torcidi i nadam se da se vidimo uskoro na sjeveru. Godine nisu važne ljubav je vječna.
HERCEGOVINA.in
