Blagdan krštenja Gospodinova
Blagdan krštenja Gospodinova slavi se prvu nedjelju nakon Bogojavljenja, a njime i završava Božićno vrijeme. Kad je Isus primio krštenje na rijeci Jordanu, otvorilo se nebo i čuo se Očev glas:” Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina.” Svi smo mi po krštenju postali djeca Božja, ljubljena djeca Božja. Kad svakim od nas čuo se Očev glas: To si moj! Ti meni pripadaš! Po krštenju pripadamo Gospodinu. I uvijek će nas Bog kao takve prepoznavati i voljeti kao svoje sinove i kćeri. Budimo djeca pozvana vjerovati, slaviti i živjeti…
Slavimo blagdan Gospodinova krštenja, i ujedno završetak božićnog vremena.
Kad je Isus primio krštenje na rijeci Jordanu, otvorilo se nebo i čuo se Očev glas: „Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!“
Svi smo mi po krštenju postali djeca Božja, ljubljena djeca Božja. Nad svakim od nas čuo se Očev glas: Ti si moj! Ti meni pripadaš! Po krštenju pripadamo Gospodinu. I uvijek će nas Bog kao takve prepoznavati i voljeti kao svoje sinove i kćeri.
MISNA ČITANJA NA BLAGDAN KRŠTENJA ISUSOVA
Prvo čitanje Iz 42,1-4.6-7
Evo sluge mojega, miljenika duše moje!
Čitanje Knjige proroka Izaije
Ovo Govori Gospodin: »Evo sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio, on će donijeti pravo narodima. Vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima. Trske napuknute prelomiti neće, stijenja što tinja neće ugasiti. Po istini on će donijeti pravo, neće sustati niti smalaksati dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za naukom njegovim. Ja, Gospodin, u pravdi te pozvah, čvrsto za ruku te uzeh; oblikovah te i postavih za savez narodu i svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnja iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami.«
Riječ Gospodnja.
– Oglas –
Pripjevni psalam: Ps 29,1a.2.3ac.4.3b.9b-10
Gospodin narod svoj mirom blagoslivlje.
Prinesite Gospodinu, sinovi Božji,
prinesite Gospodinu slavu njegova imena,
poklonite se Gospodinu u svetištu njegovu!
Čuj! Gospodin nad vodama,
Gospodin nad vodama silnim!
Čuj! Gospodin u sili,
Gospodin u veličanstvu!
Čuj! Bog veličanstveni zagrmje,
a u hramu njegovu svi kliknuše: Slava!
Gospodin nad vodama stoluje,
stoluje Gospodin – kralj dovijeka!
Drugo čitanje: Dj 10, 34-38
Gospodin ga pomaza Duhom Svetim.
Čitanje Djela apostolskih
U one dane Petar prozbori i reče: »Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu. Riječ posla sinovima Izraelovim navješćujući im evanđelje: mir po Isusu Kristu; on je Gospodar sviju. Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao.«
Riječ Gospodnja.
Otvoriše se nebesa i glas Očev zaori: Ovo je Sin moj, ljubljeni! Slušajte ga!
Evanđelje Mk 1, 7-11
Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Propovijedao je Ivan: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.«
Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskog i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: »Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!«
Riječ Gospodnja.
Razmišljanja uz Blagdan krštenja Isusova
Isus i Narcis
Voda je osnovni životni element. Toliko je životna da u njoj možemo vidjeti vlastito lice. Poznata nam je bajka o lijepom mladiću Narcisu. Zagledan u ljepotu svoga lica koje je vidio u vodi, jednoga se dana u tom jezeru utopio. Na tom je mjestu niknuo cvijet koji se po njemu nazvao narcis.
Evanđelje prikazuje posve drukčiji ishod ljudskog «ogledavanja» u vodi. Ivan Krstitelj poziva na obraćenje. Krsti kršenjem obraćenja. Tim obredom ljudima usmjerava pogled u suprotnom pravcu. I Isus je sagnuo glavu pred Ivanom Krstiteljem da ga krsti. Mogao je u vodi vidjeti svoje ljudsko lice. I tijelo. Vidio je sve ono što je «iz zemlje uzeto i u zemlju se vraća». Ali se njegove oči nisu usredotočile na vlastito lice. U vodi je vidio i nebo. Kad ga je Ivan polio vodom krštenja, pogledom je tražio Nebo. Krštenje otvara nebesa. Pogled poslije krštenja «prodire nebesa». U otvorenim nebesima vidi i Duha Božjega. Ušima čuje glas s neba. Čuje glas Oca Nebeskoga: „Ti si sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina.“ (Mk 1,11); «Ovo je sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!» (Mk, 3,17; Lk 3, 22).
Narcis se u vodi ogledao. Opio se čarolijom svoga lica. Opila ga samodopadnost. Toliko ga opila da se ugušio. Postao je žrtvom vlastite slike. Nestao je u vlastitoj slici koja mu je stvorila privid da ne postoji ništa osim ljepote njegova lica. Ništa osim njega samoga. Ni neba nema koje se zrcali u vodi. Onaj tko postupa kao Narcis, doživljava sudbinu Narcisa – utapa se.
Za razliku od Narcisa, Isus silazi u vodu. Time ponizno prihvaća da je on dio zemlje. Priznaje tjelesnu ovisnost o vodi. Ivan je za nj rekao da nije dostojan odriješit mu vezice na obući. Isus stvarnom svojom veličinom sagiba glavu pred Ivanom Krstiteljem da ga krsti. Time priznaje i prihvaća ljudsku međuovisnost. Prihvaćanjem međuovisnosti ili upućenosti na stvari i ljude (na vodu i Ivana) Isus daje slavu Bogu, Stvoritelju čovjeka i svih stvari. Davanje slave Bogu odvraća pogled od prikovanosti za vlastito lice, za ljude i za stvari. Zato se Isus umjesto u vodi «ogledao» u nebu. U nebu je vidio ono što nije mogao vidjeti u vodi. Na nebu je vido Duha Božjega i s neba čuo da je Ljubljeni Sin Oca Nebeskoga.
Narcis je podlegao onoj istoj napasti kojoj je podlegao naš praotac Adam kad je pojeo voće sa stabla «spoznaje dobra i zla». Narcis je čuo poziv da se vrati u «raj zemaljski», do «stabla spoznaje dobra i zla». Kao ni njegov otac Adam, Narcis nije odolio zamamnoj ponudi sveznanja i svemoći. To su božanske osobine a čovjekova želja da ih posjeduje i misao da to može samo su privid. Staza sveznanja i staza svemoći vodi u crnu rupu života. Samodostatnost je samouništenje. Čovjek ne može stajati ni op-stajati u samodostatnosti. Pod mjestom na kojem stoji samodostatan čovjek nalazi se jama bez dna.
Isus se rodio kao drugi Adam. On je došao odvratiti nas od opasnoga zrcala samodopadnosti. On prihvaća Ivanovo krštenje obraćenja. Čini to za nas. Za nas se odrekao božanskoga sveznanja i svemoći – što je stvarno posjedovao. Za nas je, umjesto Adama poslije izgona iz «raja zemaljskoga», ušao u Jordan da krštenjem obraćenja opere grijehe ljudske oholosti života. Za nas je podigao glavu k nebu da bi naše poglede privukao k Nebu, k Bogu, Stvoritelju. Nebeski Otac je progovorio njemu a te su riječi upućene i nama: Ti si Sin moj Ljubljeni. Isus je čovjeku vjerno prenosio i prenosi tu radosnu vijest: krštenjem u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga postajemo djeca Božja i „još se ne očitova što ćemo biti“ (usp. 1Iv 1,2).
Krštenjem obraćenja Isus je za nas prekoračio crnu rupu samodopadnosti. Poziva nas na još jedno krštenje. Krštenje u rijeci patnje. Poziva nas da pijemo iz kaleža samopredanja. Predanja samih sebe volji Oca Nebeskoga. Poziva nas da s njim zaronimo u vodu patnje da bismo s njim izronili u puninu života. U život u Bogu.
Krštenje Gospodinovo (Iz 42, 1-4.6-7; Dj 10, 34-38; Mt 3, 13-17)
Od Božića pa unaprijed, izbor evanđeoskih ulomaka slijedi kronološki slijed Isusova života. Odmah nam upada u oči jedna činjenica. Naime, u Isusovoj biografiji ima jedna praznina od trideset godina. Na blagdan Bogojavljenja, pred nekoliko dana, ostavili smo Isusa kao malo dijete u naručju svoje majke, a danas nam ga evanđelje prikazuje kao odrasla muškarca od 30 godina koji je došao na rijeku Jordan da ga Ivan krsti.
Što je s onih 30 godina? Što je Isus radio? Kako je živio? Evanđelja o tome šute. To su bile skrovite godine života kad je Isus živio svoje čovještvo kao i svi drugi ljudi. Njegovo božanstvo bilo je skriveno.
Stoljećima prije Isusa iz Nazareta veliki prorok Izaija poručio je u Božje ime: „Moje misli nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti: tako su visoko puti moji iznad vaših putova i misli moje iznad vaših misli“ (Iz 55,8-9). Ova riječ Pisma ispunja se na Isusu Kristu. On pristupa k Ivanu Krstitelju, zajedno s grešnim narodom, da od njega primi krštenje. On ne samo da iznenađuje Krstitelja, nego je time najavio takav način života koji će odudarati od očekivanja ljudi svoga vremena. U Isusovo vrijeme ljudi su očekivali da Bog ispuni svoja obećanja. Jedni su očekivali političko oslobođenje od Rimljana i uspostavu vlastite države. Drugi su očekivali i priželjkivali propast svijeta, apokaliptičku kataklizmu.
Isus se ne priklanja ni jednoj ni drugoj struji: on ne prijeti silom niti njome raspolaže, ali ne prijeti ni propašću svijeta. On nastupa zajedno s narodom koji je spreman na obraćenje i oproštenje grijeha.
Starozavjetni prorok Ivan Krstitelj poziva ljude na obraćenje: ljudi su se grijehom udaljili od Boga, i prorok ih zove da ostave krivi put i da se vrate k Bogu. Biblija za taj preokret, za taj povratak k Bogu najčešće upotrebljava riječ koja označuje mijenjanje puta (šub); ostaviti dosadašnji smjer i krenuti drugim smjerom. U vjerskom pogledu to znači ostaviti zlo, okrenuti se od zla, i prikloniti se Bogu. U tome je bit obraćenja.
Među mnoštvom koje pristupa Ivanu Krstitelju nalazi se i Isus. Njemu krštenje nije potrebno u tom smislu obraćenja, jer on je bez grijeha. Ivan to opaža i govori Isusu: „Ti mene treba da krstiš, a ne ja tebe!“ Ali Isus je uporan: on hoće biti u svemu solidaran s ljudima, solidaran sa slabima i grješnima. Još više, on će na sebe preuzeti njihovu grješnost; preuzet će i samu smrt-i za sebe i za nas! Isus Krist je-kako će Krstitelj posvjedočiti na drugom mjestu-„Jaganjac Božji“ koji na sebe uzima grijeh cijeloga svijeta.
S ovim događajem krštenja Isus ostavlja tihi život u nazaretskoj obitelji, ostavlja tesarski zanat, jer odsad on ne pripada samo svojoj obitelji, on pripada cijelom svijetu. Posvećuje se puno važnijem poslu-poučavanju naroda. On odsad nastupa kao Mesija, nastupa kao Sin Božji koji u svemu vrši volju Božju. U tom smislu vršenja volje Božje treba shvatiti Isusovu riječ, koju je uputio Ivanu, da „dolikuje da ispunimo svu pravednost“ (Mt 3,15). To uključuje potpunu otvorenost za vršenje volje Božje. Isus će kasnije reći svojim učenicima: „Uistinu, kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne , nećete ući u kraljevstvo nebesko.“ Pravednost, o kojoj Isus govori, jest posve nov način Božjega djelovanja s ljudima i nov način čovjekova odgovora na to. Ispunjenje pravednosti, ispunjenje zakona nije u vanjskom poštivanju odredaba što su zastupali farizeji. Isus govori o ispunjenju pravednosti koja se očituje – u mislima, u nakanama i, prije svega, u pravednosti srca. Iz srca izviru nepravde, čak i one koje se mogu pokriti savršenim zakonima. Augustin će kasnije napisati, u svom velikom djelu „Civitas Dei“, kako i država sa savršenim zakonima može biti poput „razbojničke bande“, ako nije utemeljena na većoj tj. na Božjoj pravednosti.
Da je Ivan postupio ispravno kad je popustio na Isusovo traženje i krstio ga u Jordanu, svjedoči glas s neba: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ Ovo je – Bogojavljenje! Otac s neba progovara, Duh Sveti u liku goluba silazi nad Isusa i ovlašćuje ga da nastupa kao Bog. Isus tako i nastupa. Kod ovog događaja Isusova krštenja prvi put u Pismu spominje se i tajna Presvetoga Trojstva. – Otac se poistovjećuje sa svim što Isus čini, jer sve čini u njegovo ime – on će do posljednjeg slovca ispuniti Očevu volju. Javit će se Otac i na koncu Isusova života, kad Isus dovrši svoju zadaću, kad bude visio na križu, opet će se, uz silan potres , čuti glas: „Ovaj bijaše Sin Božji!“
Koji je Isusov program? Što će on donijeti ljudima? –To stoji u Pismu, poslužimo se riječima proroka Izaije: Zadaća mu je da uspostavi pravdu, da bude svjetlost narodima, da bude oko slijepome, da ozdravi bolesne, da podigne klonule, da oslobodi utamničene, da proglasi godinu milosti Gospodnje.
Neće Isus ništa činiti silom, neće se služiti mačem i oružjem, već snagom nutarnjeg preobraženja, snagom novoga srca. Temeljno pravilo Božje pravde jest ljubav. Pseudo-Krizostom govori da je Duh Sveti uzeo lik goluba jer on među svim stvorenjima najviše njeguje ljubav. I baš po ljubavi se očituje gdje je Duh Sveti. On je u Kristu, u kojem je pravednost očitovana kroz sebedarnu ljubav. On je Očev „Ljubljeni Sin“ jer utjelovljuje ljubav i pravednost.
Na takvo vladanje Isus zove i nas. Mi smo njegovi! Kršteni smo u njegovo ime! Božji smo pomazanici, jer smo pomazani Duhom Svetim. To je Krstitelj i najavio: On će vas krstiti Duhom Svetim! Odgovor na ovo samo je jedan: odgovor životom! Da i mi, kao i Isus, izvršimo djelo Božje, da izvršimo Božji plan s nama! Svatko na svom mjestu, svatko u svojoj obitelji-nitko drugi neće to učiniti ni za tebe ni za mene.
Na Isusovu krštenju čuo se Očev glas: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni!“ I nad našim krštenjem, kao i nad svakim krštenikom Bog izgovara sličnu riječ prihvaćanja za svoje dijete. Kao što je Isusovo krštenje za nj bilo početak djelovanja u skladu s Očevom voljom, tako i naše krštenje predstavlja ne samo početak kršćanskoga života, već i trajnu obvezu da taj život bude u skladu s tom tajnom. Krštenje nas trajno podsjeća što smo na krštenju primili i što moramo ostati: ljubljena djeca Božja!
Dao Bog da i na koncu života svatko od nas čuje Očev glas: Bio si moj u životu! Išao si mojim putem! Meni si pripadao i na mene si računao! Uđi u radost gospodara svoga!
Amen!
