Božićno jutro započinje pozdravljajući ukućane s “Hvaljen Isus i Marija, na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo”, na to ukućani odgovaraju: “I s tobom, Bog dao zajedno”. Na Božić bi se svi ranije ustali i nakon zajedničke molitve djeca bi s odraslima mogla piti crnu kavu, koju nisu smjeli piti tijekom cijele godine. Božić bi, ipak, u tome bio iznimka, a poklone djeci nije donosio Djed Mraz, već Mali Isus.
Na misu su se nosili kolači i rakija, koja se nakon mise pila uz dobro društvo i pjevanu gangu. Skupili bi se muški, jedan bi započeo stih, a ostatak bi se pridružio. Ručak bi bio obilan, tradicionalne sarme uvijek se nalaze na blagdanskom stolu te dolaze u slijedu nakon juhe, a poslije se jede pečenje. Dakle, u svakoj kući sličan meni.
Običaj je kruh umočiti u vino i ugasiti svijeće
Na blagdanskom stolu uz obilje hrane nalaze se i tri svijeće trobojnice koje gore iz posijane pšenice. Kada svi ukućani završe s ručkom, glava obitelji pozove na molitvu i moli Očenaš, Zdravo Marijo, Slava Ocu i Vjerovanje. Nakon molitve, umoči komad kruha u crno vino i prekriži se gaseći tri svijeće. Kad ih ugasi, komad kruha se pojede. Nakon toga se jedu kolači koje su domaćice pripremile uz dobar razgovor, kavu i pjevanje božićnih pjesama.
To je moderan način slavljenja Božića u Crnim Lokvama, a kako se ono slavilo davno prije, ispričao je za portal Direktno najstariji Crnolokvanin 95-godišnji Ivan Galić (obiteljskog prezimena Izaković). Iako danas svećenik na misu dolazi autom, tada je dolazio na konju, rekao nam je Ivan, a na Božić su se prije slavile tri mise, jedna za drugom do jutra.
Svećenik je, dakle, na konju dolazio do 1942., iz Kočerina, sjedišta župe. Običaj je tada bio, naveo nam je Ivan, da je svećenik (u tom kraju franjevac “fratar”) nakon božićne mise išao kod neke obitelji na ručak. Dakle, obitelji bi se ranije dogovorile tko će ga ovog Božića ugostititi. Za razliku od prethodno navedenog pečenja, božićni ručak je uvijek bio kuhani. Ono što je ostalo danas je to da su muški nosili rakiju koja se pila nakon mise, uz gangu, bećarac i božićne pučke pjesme.
Cure za udaju nosile su grotulju oraha
Običaj je, također, bio, rekao nam je Ivan, da su cure, koje su bile za udaju, na misu nosile grotulju (vijenac oraha) oraha, lješnjake, jabuka. “Cura bi to stavila oko vrata i to bi označilo da će se udavati”, poručio je Ivan. Za Božić je zadatak za mlade (kako u tom kraju kažu “mlađariju”) bio taj da su hodali od kuće do kuće i čestitali Božić, častili susjede pićem i veselili se pjevajući.
Ratnih godina prevladavalo je siromaštvo pa su mještani dobrog srca uvijek uskakali i pomagali potrebitima. “Siromašnim obiteljima i udovicama Crnolokvani bi uvijek pomagali, a posebno za Božić. Donosila bi im se pomoć, pekao bi im se kruh, a mlađi bi iscjepali drva i donosili im u kuću, a bile su i akcije tijekom cijele godine pa su se nekima i izgradile kuće”, naglasio je Crnolokvanin Ivan.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Božić je bio tužan i jadan, kaže Ivan. “Mladi su bili u ratu, sve je bilo skromno. Nije se ni mogao slaviti Božić”, naglasio se. Bez obzira na razdoblje, Božić je uvijek imao posebno mjesto u ovome selu i proslavio bi se u molitvi, pjevanju i veselju.
božić, crne lokve
