Žalosno je što se sve događa u Hrvatskoj ovih dana, Bivši djelatnici UDBE i osuđenici koji su danas u zatvoru podijelili su Hrvatsku. Ne ulazim u ničije osobno pravo da radi i podržava koga hoće, ali ni u kojem slučaju ne podržavam zahtjeve za pomilovanja. Njihove žrtve nisu imale nikakvih prava, i tu je priča za mene gotova. Djed mi je ni kriv ni dužan platio glavom svoju ljubav prema Hrvatskoj. Nije bio nikakav zločinac niti ubojica. Otišao je prema Sloveniji 1945 i nikada se vratio nije. Pouzdanih podataka nema, ali po svemu sudeći skončao je na Križnom putu. Baba ostala sama u Hercegovini s petero djece, radila teške fizičke poslove da ih prehrani. Nakon što ih je othranila za njih nije bilo ovdje sreće. Kao mač nad glavom im je visjela ljubav prema Hrvatskoj koju im je mater usadila. Moj otac je otišao u Njemačku. Nije često pričao o tome poslije, ali tamo je bio na meti tajnih službi kao i svi koji su se sastajali po Hrvatskim klubovima. Imao je sreće da preživi, ali to i jeste bilo preživljavanje u zajedničkom sobičku s nekoliko radnika daleko od doma i domovine.
Vratio se kući dolaskom demokracije i bio je sretan što ima Hrvatsku. Ostvario mu se san, ali nije dugo uživao u slobodi. Rad na baušteli u Njemačkoj narušio mu je zdravlje. Ja sam među prvim stao u obranu Hrvatske od agresije. Danas ovu i ovakvu Hrvatsku ne bi branio. Jednostavno bi otišao sada ja u Njemačku kao što su otišli početkom rata ovi koji nam sada vladaju. Moji suborci i njihova djeca davno su napustili rodni dom i to je jedina istina od svega. Ovo danas nije Hrvatska za koju smo se borili. Ovo s bivšim Udbašima to potvrđuje. Oni su za razliku mnogih naših koji su skončali zahvaljujući njima i njihovim istomišljenicima imali pošteno suđenje.
HERCEGOVINA.in
