Čitajući knjigu Sloboda itd. dvije su mi se misli vrtjele po glavi. Iz knjige je Krležina misao: Ljudi čitaju kako hoće, a ne kako je napisano, a druga je stih pokojnog pjesnika srpskog Branka Miljkovića: Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj…
Ljudi čitaju kako hoće, a ne kako je napisano ili slušaj što ti sugovornik želi reći, a nemoj čuti ono što želiš čuti. Živimo čudno vrijeme. „Bitne informacije nisu javne, a javne informacije nisu istinite.” Svjedoci smo u svim segmentima našega življenja, u medijima pogotovo, zamagljivanja istine i pokušaja nametanja vlastite „istine”. Zada se teza i onda se svim sredstvima ta teza dokazuje. Tko zna imalo zanata manipulacije, a do morala i istine mu nije stalo, taj čuda čini s javnim mnijenjem, usto nadodajte misao s početka „ljudi čitaju kako hoće, a ne kako je napisano” i vaša „istina” je upakirana i spremna za javnu uporabu. Nađete li neki, trenutno (najbolje režimski) važeći, autoritet da vašu „istinu” potvrdi, onda budite sigurni da nemate više samo „istinu, nego aksiom od kojega se ubuduće polazi kad je priča o toj temi, a svi koji se drznu to dovesti u pitanje bit će izvrgnuti ruglu kao neznalice i početnici.
Primjera je bezbroj. Samo neki: Hrvatski jezik nazive pisama tvori na sijedeći način: iatin-ica, glagoli-ica, got-ica, ćiril-ica, arab-ica, itd., samo se izvorno hrvatsko pismo bosanica naziva ni manje ni više nego „bosančica”, tj. mala bosanka (bosančica — čobančica – seljančica, krasna alegorija). Dovoljno je bilo da tadašnji autoritet u kojega se nije smjelo posumnjati, Ćiro Truhelka, pismo nazove „bosančica” da to tako ostane do dana današnjega, a čini mi se i do dana sudnjega.
Grga Novak, također u svoje vrijeme nesumnjivi ili bolje rečeno režimski zaštićeni nedodirljivi autoritet, napisa povijest Hrvata i do dana današnjega tko god pokuša dovesti u pitanje tamo postavljene teze biva izvrgnut ruglu. Stari most je srušio general Praljak, Bosnu (ali ne i Hercegovinu) je dijelio Tuđman u Karađorđevu, sa starog mosta se skače tradicionalno i organizirano već 440 godina (kad je don Božo Goluža prije nekoliko godina pokušao razložno i sabrano razjasniti brojku od četiri i po stoljeća organiziranog skakanja bio je javno medijski linčovan — ta tko se smije usuditi to dovesti u pitanje), itd., itd… (ovo itd vuče na naslov knjige)
Knjiga koju predstavljamo javnosti Sloboda itd., koju je uredio Branko Bandić, niti istinu zamagljuje niti je dokazuje, ona pokazuje isječak vremena. Zadržavši otklon i ne miješajući u knjigu svoje stavove i mišljenja (osim u subjektivnom izboru tekstova, a tu nam je vjerovati autoru da je bio nepristran) autor kroz izbor novinskih članaka pred nas stavlja jedno vrijeme posljedice kojega i danas osjećamo.
Knjiga sadrži tekstove objavljivane u mostarskojSlobodi, službenom glasiliu SSRN-a ako se ne varam, izabrane iz deset brojeva od 6. ožujka 1990. do 24. rujna 1991., podijeljene u tri prije prvih demokratskih izbora 1990., Tijek i rezultati prvih demokratskih izbora i Postizborni život — prijenos vlasti u općini Mostar, a drugu polovicu zauzimaju razni dokumenti iz autorove pismohrane u vremenskom razdoblju od siječnja 1990. do srpnja 1996.
ZanimIjivo je čitati tekstove, od kojih smo mnoge pročitali tada kada su tiskani, s ovog vremenskog odmaka. Ne samo zbog dokumentarne vrijednosti, da bismo se prisjetili događaja, od kojih smo mnogima i svjedočili svojom nazočnošću. Pronaći će se tu ljudske i novinarske naivnosti, neprepoznavanja procesa, neprofesionalnosti čak, nesnalaženja, zanimljivih izjava („Zovem se Jovica Miličić, vojnik sam, borac. Imam suprugu i dvoje djece. Iznenađen sam kako su Hercegovci primili naš dolazak. Mi nismo došli da se s njima bijemo, nego da ih branimo!” — veli jedan crnogorski rezervist 24. rujna 1991., str. 98.), zanimljivih razmišljanja i razgovora, psihološkog rata i glasova iz propunte, nadopunjeno kompletnim izbornim listama i izbornim rezultatima.
Autor se čuvao bilo kakve intervencije u izvorne tekstove, tako da su objavljeni doslovno onako kako su tada u Slobodi tiskani. Zamjerka ide jedino utoliko što nije uložio još malo truda pa među tekstove priložio i poneki preslik, barem naslovnica Slobode.
Čitatelj, barem onaj malo stariji koji je bio dionikom vremena kojega knjiga obrađuje, prisjetit će se ne samo imena, od kojih smo poneka već zaboravili, nego i svojih razmišljanja iz tog vremena pa i svojih, a i naših, zabluda, uspoređujući sa današnjim vrijeme ondašnje i razmišljanja ondašnja (rekao bi narod: e, da mi je bila ova pamet).
Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj — ne samo zato što se sloboda podudara s naslovom knjige, nego i zato da se presaberemo i procijenimo pjeva li sloboda onako kako smo, tada sužnji, pjevali o njoj — ispuniše li se naša očekivanja ili i dalje o slobodi pjevamo i sanjamo. Podudaranje s naslovom također je simbolično, više-manje svi znamo kako je Sloboda tada pjevala i na kojem jeziku, a vidi se i iz tekstova objavljenih u knjizi. Bijah i sam svjedokom toga pjeva osamdesetih godina, kada sam, kao student, honorarno počinjao učiti novinarski zanat u Slobodi, pišući izvješća s mostarske tržnice.
Procjenjujući autorske tekstove trebalo bi se prisjetiti i konteksta vremena u kome su pisani, razlučujući naravno tekstove koji su pisani sa očitom namjerom vođenja specijalnog rata. Pisac je jedne knjige, pišući posvetu na toj knjizi, napisao: „Biskupu tom i tom sa željom da mi povjeruje da moje svojedobno pisanje o Crkvi nikada nije bilo motivirano bilo kakvim negativnim emocijama.”
Da li će sloboda umeti da peva — kad je već o pjevanju riječ, a pjevati se može i bez glasa samo otvarajući usta, a i da su političari ista „fela” i onda i danas, pa čak i slična opravdanja imaju za sebe i „pjevanje”, evo citata iz Knjige – Božidar Vučurević, ratni načelnik Trebinja – svaka sličnost je slučajna: „Sto se tiče pjevanja naših pjesama, što je prikazano na Yutelu, bilo je to povodom onog incidenta s oružjem. Dvojica koja su bila u tom kamionu, na traženje naroda, prebačeni su u Nikšić. Onda je za njima iz Trebinja, spontano, krenula kolona automobila i čuda, gore. Ja sam u Nikšiću govorio malo narodu, jer se bilo skupilo i crnogorskog naroda i ovog odovud, pa sam ih molio da ne naprave kakav belaj. Oni su pjevali te pjesme, eto, kažu, četničke pa sam i ja pjevao s njima, ali nijesam započinjao. Jok ja, bogami. Ne pravdam se, ali zaista nijesam počinjao pjesme. Našao sam se nekako na čelu kolone, a Yutelovac je to iskoristio i snimio.”
Đavoliji novinari, uvijek se nađu gdje ne treba, itd….
Provjerite zašto je ova knjiga pregledana preko 12. 000 puta.
Knjiga Branka Bandića o prvim demokratskim izborima u Mostaru: Sloboda ITD
