Utakmica 8. kola prvenstva u Mostaru između Zrinjskog i Rudara iz Prijedora (0:0) ponovno je skrenula pozornost na pitanje prevelikog broja stranaca u Wwin (Premijer) ligi BiH.
U sastavu Rudara protiv Mostaraca zaigralo ih je osam – čak sedam Španjolaca (Urbon, Mohedano, River, Cano, Londono, Lopez, Nsang koji, uz španjolsko, ima i državljanstvo Ekvatorijalne Gvineje), uz Gruzijca (Gvasalia), piše Večernji list BiH.
Ništa sporno, ali…
Nije tu ništa sporno po pitanju pravila nastupa, u bh. ligi se kao stranci ni ranije nisu tretirali igrači iz Hrvatske ili Srbije, dok sada ni građani EU-a više nemaju status stranih igrača u bh. nogometu. Ranije su u početnom sastavu za jednu utakmicu mogla igrati maksimalno tri strana igrača u isto vrijeme.
Uostalom, UEFA, kao vrhovno nogometno tijelo u Europi, u svojim strategijama promovira uključivost, nogomet jednak za sve, dok nacionalni savezi imaju pravo na svoj način krojiti politiku u domaćim prvenstvima.
Ipak, kako je u najvišem rangu bh. nogometa smanjen broj klubova (Wwin ligu BiH ove sezone igra 10 momčadi u odnosu na prošlosezonskih 12), praktički se smanjio i broj igrača koji mogu igrati na najvišoj nogometnoj razini u našoj zemlji.
Wwin liga BiH bi po svemu trebala biti razvojna liga, prvenstveno namijenjena afirmaciji domaćih igrača, tim više što je riječ o jednoj od najslabijih liga u Europi koja kao takva ne može privući vrhunsku stranu kvalitetu koja bi ovdašnjim klubovima donijela nešto više.
Strani nogometaši koji igraju za premijerligaške klubove u BiH u svojim bi matičnim zemljama teško mogli igrati u drugom, a kamoli u prvom stupnju nogometnog natjecanja. No, sve češće svjedočimo situacijama u kojima se klubovi oslanjaju isključivo na strance, nerijetko neprovjerene i anonimne, dok nogometaši iz omladinskih pogona čekaju svoju priliku koja sve teže dolazi.
U domaćem nogometu postoji pravilo “zaštićenog godišta” po kojem u početnih 11 mora igrati nogometaš rođen u BiH do 21 godine. Ipak, što mogu očekivati mladi igrači koji napune 22 – 23 godine, a koji su, primjerice, uslijed spomenutog pravila ranije redovito igrali, kada već sada dobivaju konkurenciju u velikom broju iskusnih polovnjaka koji bi u svojoj zemlji teško igrali profesionalni nogomet?!
Otvara se pitanje koliko će prostora uopće ostati za domaće igrače ako se ovakav trend nastavi. Kratkoročno, velik broj stranaca u jednoj momčadi može donijeti određenu kvalitetu, eventualno da neki klub na njihov pogon jednu sezonu uspije ostvariti ostanak u ligi ili možda pak u nekom ekstremnijem scenariju bude i prvak.
No, dugoročno, iskustvo pokazuje da većina takvih igrača u BiH ostaje jednu sezonu, bez dubljeg traga, a klubovi nemaju potrebu stvarati igrače, nego su okrenuti lakšem rješenju, odnosno dovođenju igrača, što se dugoročno nikada nije pokazalo kao dobar recept. S druge strane, domaći potencijali ostaju na klupi ili potpuno izvan kombinacija.
U jednom trenutku vodeći ljudi bh. nogometa morat će se odlučiti u kakvom smjeru žele graditi najviši rang nogometa. Primjer Rudara s osam stranaca u početnoj postavi samo je znak da je vrijeme za ozbiljnu raspravu – komu zapravo služi bh. liga, igračima iz inozemstva neprovjerene vrijednosti ili razvoju domaćeg nogometa? Bilo kako bilo, detalj sa spomenute utakmice mogao bi se uzeti u razmatranje.
Ulaganje u mlade
Naravno, ne idu svi klubovi tim putem. Imamo klubove iz vrha ljestvice poput Zrinjskog ili Borca koji u svojim redovima također imaju po nekoliko stranaca, ali s obzirom na bolju platežnu moć, kod njih su stranci češće igrači koji donose dodatnu kvalitetu, ali ti klubovi, koji posljednjih sezona osvajaju naslove i igraju u Europi, u pravilu se ne oslanjaju isključivo na strane igrače.
U bh. ligi imamo i klubove poput NK Široki Brijeg, koji se velikim dijelom oslanjaju na domaći omladinski pogon, tek tu i tamo na ponekog stranca, a opet je riječ o klubu koji je svih sezona bio sudionik najvišeg ranga bh. natjecanja, klub koji je osvajao naslove i igrao u Europi.
Na neki način rad takvih klubova s mladima ne valorizira se na pravi način jer oni godinama ulažu u razvoj nečega što se može nazvati domaći proizvod. Ponavljamo, sva priča oko stranih igrača u elitnom rangu bh. nogometa je po pravilu, ali to ne znači kako je to dobro ili korisno za klubove u BiH koji bi, po svemu, igrače trebali više stvarati nego ih uvoziti.
